Jump to content


* * * * - 3 votes

Granicni poremecaj licnosti (BPD, Borderline)


  • Please log in to reply
1402 replies to this topic

#1401 Natasa94

Natasa94

    Baby

  • Newcomers
  • Pip
  • 3 posts

Posted 22 December 2017 - 16:44

Hvala svima na izdvojenom vremenu i odgovoru. Mislim da nema potrebe da otvaram novu temu,vidit cu kako ce se stvari razvijati.


#1402 Hyperdrive

Hyperdrive

    *BIČARKA*

  • Admin
  • PipPipPipPipPipPipPip
  • 2,122 posts

Posted 22 December 2017 - 16:56

I ja sam htela da izdvojim malo vremena, ali do tad...dobro nam došla i, da, ovo je prava tema. :) Pogledaj malo linkove koje sam kačila na ovoj i prethodnim stranama, ima svega. I možeš da se dovedeš u red...makar da budeš kao ja. ;)

#1403 Ces’t moi

Ces’t moi

    Baby

  • Newcomers
  • Pip
  • 4 posts

Posted 05 January 2018 - 07:43

View PostNatasa94, on 21 December 2017 - 13:04 , said:

Pozdrav, imam potrebu da Vam se obratim preko ovog foruma budući da smatram da ste ipak kompetentni donositi nekakve zaključke o ovom poremećaju.

Naime, već duže vrijeme imam nekakvih problema a da ni sama ne znam kakvih, ne znam odakle bih uopće počela, pokušat ću biti kratka a opet sažeti sve bitno.

Imam 23 godine i smatram da je moj najveći problem što se osjećam prazno, nažalost izgleda da tu rupu ništa ne može popuniti. Pokušavala sam s alkoholom, sa junk food-om, fakultetom, prijateljima, ljubavi, hobijima, čak se okrenula duhovnošču, self help literaturi, teretana, yoga, tetovaža,čokolada, putovanje....ali sve to ima karatak vijek i nažalost opet ono gorko razočaranje da ni to "nešto" nije to šta mi treba.

Drugi najveći problem koji naravno ide uz sve to, je depresija, bezvoljnost, nedostatak volje za životom, nedostatak motivacije, ima dana kada se ne mogu ustati iz kreveta, ne zato jer sam lijena, nego jednostavno tijelo mi to ne dopušta. Ne pronalazim smisao u ničemu što me je prije činilo sretnom. Da bi stvari bile gore to traje jako kratko, nekad pola dana, a najviše po tjedan dana, zatim sve dođe na normalu (mogu normalno funcionirati). Kako postanem bolje volje mislim ma nije mi ništa, proći će , ne trebam pomoć, a ima dana kada se gušim u plaču zbog nikakvog razloga. Uz sve to moram napomenuti da sam jako ambiciozna, da očekujem puno od sebe i života, završavam fakultet, idem na razmjenu studenata u drugu zemlju, želim se zaposlitii u drugom gradu, želim duhovno napredovati, imam konstantu potrebu da budem bolja verzija sebe( vjerojatno opet mislim da cu tako biti sretnija i zadovoljnija, začarani krug).

Treći problem su emotivne veze. Nikad nisam bila u vezi, nešto najbliže vezi je bilo s jednim kolegom. Na tom odnosu sam jako puno naučila o sebi, naravno ne dok je odnos trajao jer tada nisan bila u mogućnosti da percipiram sebe kao nekog tko stvara probleme,već je tada on bio glavni krivac za sve. Tek sad sa sigurne udaljenosti vidim širu sliku. Počeli smo se družiti kao kolege sa fakulteta. Nije bio moj tip, u nikakvom smislu, ali jako brzo sam se zaljubila, zaljubio se i on ali smo to oboje krili. Culi smo se svaki dan dvije godine, dan i noc, noc i dan. Ne znam kako da sročim ovu priču da ima početak i kraj,ali jedan jako nezdrav odnos po oboje. Nakon skoro godinu dana od prekida sasvim slučajno sam na internetu naletila na termine "fear of abandonment and engulfment" i otkrila da me opisuju u potpunosti.

Toliko sam se bojala da ce me ostaviti iako nikad nismo ni bili skupa. Stalno sam se uspoređivala s njegovom bivšom, pratila sam svaku curu koju bi lajkao na instagramu, smatrala sebe manje vrijednom, bila ljubomorna i posesivna. Kada bi se trebali naći a došlo bi to toga da on ne može, prekidala bi svaki kontakt s njim,vrijeđala ga, blokala ga na svim društvenim mrežama, i rekla da se necemo vise cut. Stalno sam ga napadala, pokušavala prekinuti taj odnos (sad vidim da je to zapravo sve bio moj obrambeni mehaniizam i strah da on mene ne ostavi). Kada  ne bi odgovorio na poruku kada sam ja zamislila radila bi dramu, koliko god sam ga voljela nisam bila u stanju pokazati ljubav. U odnosima sam bila hlada i djelovala nezainteresirano,  kasnije sam shvatila da su me zapravo takve drame, tenzije, svađe i osjećaj nesigurnosti činile zavezanim za njega. Volim psihologiju i puno sam citala i shvatila da je to veliki problem od djetinjstva, otac mi nikad nije pokazivo ljubav, vjerojatno za mene nedostatak pažnje i glad za ljubavlju znaci ljubav. Posto smo oboje se pravili ludi i bili dosta suzdrzani, bilo je i trenutaka kada se on jednostavno nije mogao suzdržati i kada je pokazivao njeznost prema meni. Ja vam ne mogu opisati kako sam ga tada gledala drugačijim očima,pitala sam se sta mu je, i sva zainteresiranost za njega bi pala. Sve u svemu to je bio jedan pakao od odnosa koji je gušio kako mene tako i njega, on jednostavno više nije mogao izdržat  moje konstantno guranje njega od sebe, pa vraćanje i prekinio je jendom za svagda. Prošlo je godinu dana od tada, ja se još nisam oporavila i imam osjećaj da ga još vise volim ( cini mi se sta vise patim vise nekog volim). On vec ima djevojku 8 mj. Ovdje cu se zaustaviti jer je priča previse duga i široka ali mislim da ste dobili dojam o toksicnosti takvog odnosa.

Četvrti problem je manjak samopouzdanja, nesigurnost, konstantno uspoređivanje s drugim djevojkama. Nekad mislim da sam bezvrijedna, ne želim više živjeti,često poželim da me nema, ali se nikad nisam usudila oduzeti sebi zivot. Kada sam bila jako mala, kada bi me roditelji povrijedili s nekim svojim riječima ( ne sjecam se tocno zbog cega) pozelila sam umrijeti kako bi im naplatila svu moju bol.

Kada govorimo o prijateljima, imam ih ali mi nikad nesto pretjerano nisu značili, mislim da mogu bez njih. Također jedno vrijeme se volim druzit s njima, a nekad mi se pocnu gadit i ne zelim vise provodit vrijeme s ikim.

Nikad nisam bila nasilna,agresivna,niti razbijala stvari, pormiskuitetno ponašanje nije dolazilo u obzir kako se bojim bilo kakve intimne bliskosti pohotovo one emocionalne, ali sam cesti poželjela to napraviti misleći da cu tako biti sretnija, da cu popuniti tu veliku rupu u srcu.

Ovo je ukratko moj problem, vjerujem da sam mozda propustila bitne detalje kojih ni sama nisam svjesna, to je moja unutrnja psihoanaliza, to je ono dokle sam ja uspjela doći. Tražim vase misljenje da li sam na dobroj temi ili ipak se moram prebaciti na neku drugu. Psihologa/ psihijatra planiram posjetiti, nisam trenutno financijski potkovana za takvo što, a ni dovoljno upoznata s tim. Iznimno sam zahvalna na bilo kakvom komentaru, i oprostite zbog poduzeg teksta.

:)/>

Uzmi ex ponto od Andrića i čitaj . Kao brat ce ti postati .


1 user(s) are reading this topic

0 members, 1 guests, 0 anonymous users