Jump to content


Socijalna fobija


  • Please log in to reply
1959 replies to this topic

#1941 ffm

ffm

    Napredni član

  • Members
  • PipPipPip
  • 58 posts

Posted 15 March 2017 - 01:20

View PostBurnInHell, on 07 March 2017 - 10:56 , said:

Nešto ovih dana baš razmišljam o pravom značenju i razlogu nastanka socijalne anskioznosti.
Neko ustaljeno mišljenje je da je to proizvod traumatičnih situacija u detinjstvu  koja je započela stidljvošću koji roditelji nisu shvatili ozbiljno i izlečili kod svog deteta na vreme. Ličnost se formira do 5, 6 godine, i sva iskustva do tih godina se akumuluju u podsvesti u obliku emocija i senzacija, koje nisu propraćene mentalnim tokom jer dete tad nije bilo  dovoljno razvijeno da razmišlja apsratkno. I te emocije su sakrivene uvek negde u dubokim katakombama prošlosti i mogu da se aktiviraju svakog trenutka, i da pozovu iste emocije, iste boli i frustracije kada se i u odraslo dobu desi situacija koja na nekom nivou podseća na te prve prerane i često preuveličane traume iz detinjstva, viđeno očima malog deteta čija je prva snažna potreba-potreba za sigurnošću i prihvatanjem.
Sigurnost i prihvatanje... i onda dolazi i vrtić, i osnovna škola. Interakcije sa drugom decom. Po prvi put, roditelji napuštaju dete, ostavljaju ga samog sa velikom gomilom druge dece, koja sva traže ista prava kao i on. Pre toga, dete se osećalo kao centar univerzuma, u kom su njegovi roditelji, bake i deke  bogovi, identifikovano je sa njima. I sada odjednom, niko ga ne gleda, vaspitačice su surove, druga deca se smeju njegovim suzama što je prepušteno samo sebi, odsečeno i napušteno. ''Ti ne vrediš, ti nisi kao mi, ti si jadan, ne znaš da pričaš''- i tada shvata, u nekom ćošku, da više nije centar sveta, doživljava ogroman šok, bol tugu i shvata na nekom suptilnom dečijem nivou - da više nije voljeno i prihvaćeno takvo kakvo jeste. Taj šok koji je jednim potezom razrušio njegov svet, napravio je ogroman, neizbrisiv trag na ličnost, koja se izokrenula od tad, i koja polako kreće da se, u vidu samozaštite i očuvanja, okreće ka pogrešnim sistemima odbrane i stvaraju obrasce ponašanja koji su usmereni ka begu, spašanju, i propraćeni unutrašnjim, iracionalnim nestvarnim strahom, i kompleksom inferiornosti od ostalih, stvarajući ličnost koja će biti celoga života neurotična. Adam je prvi put proteran iz Raja.
I nesumnjivo je da su introvertna deca na mnogo većem udaru i podložnija tom lošem formiranju ličnosti koja sada postaje mazohistička, stvarajući u budućnosti slične situacije, koja će pojačati to praiskonsko uverenje koje je kao uklesano u kamen podsvesti.

Mi svo žrtve detinjstva. Neko sad može reći ali taj period je prošao, preživeo si, nastavi dalje. Ali kako nastaviti dalje, ako smo uzrok svega ostavili netaknut? Zar ćemo početak i kraj svega ostaviti da se nakupi prašinom, smatrajući sebe ''odraslim'' ? To je poput ignorisanja kamena u cipeli, mozes ziveti u iluziji da ti je udobno u toj cipeli, da ti je prijatno dok hodas ka napred, ali ces uvek osecati bol u stopalu koji te probada, nekad ces zamureti, nekad ces ga gurnuti sa strane, ali kamen ce uvek biti tu.

Slazem se da dosta toga potice iz detinstva,ja se nekako pronalazim u tome.Mogu samo reci da je teska Socijalna anksioznost.

#1942 sentinel

sentinel

    Još malo pa MASTER

  • Members
  • PipPipPipPip
  • 135 posts

Posted 29 March 2017 - 20:35

View PostBurnInHell, on 24 January 2017 - 23:35 , said:

Jel neko probao ove seanse? Ima li rezultata?

http://socijalnafobi...eansa-br-1.html

Pokusavao sam davnih dana, prokrastinacija i nemogucnost zavrsenja me prekinulo u pocetku, ali i tada, i sada, to smatram jednim odlicnim putem oporavka, jer se u osnovi radi o KBT, medjutim jednostavno tada nisam mogao odrzati kontinuitet. Smatram da bi SF-ovci trebali bar pokusati s time, nista nas ne kosta.

#1943 sentinel

sentinel

    Još malo pa MASTER

  • Members
  • PipPipPipPip
  • 135 posts

Posted 09 April 2017 - 22:48

Imam uzasnu, katastrofalnu fazu, ne znam je li mi ikad gore bilo u zivotu. Uvjeren sam da nije. Opcenito, od proslog ljeta, SF mi je buknula jace nego ikad prije, i to bas kad sam mislio kako postupno jenjava i da se utisala, da sam to uspio rijesiti.

Pa da krenem od mog zakljucka, moram zapisati da mi ne promakne ova ideja, koju sam znao povremeno u zivotu shvatiti, pa opet zaboraviti. Sad imam bistrinu misli, uslijed uzasnog stanja. Dakle, uz svo duzno postovanje mojim roditeljima, shvatio sam da me nesumnjivo cine ekstremno anksioznim i napetim. Kako sam napisao u mom predstavljanju, imam 30 godina. Medjutim smatram da su roditelji od mene napravili debila, kao da sam nesposoban za zivot. Osjecam se katastrofalno anksiozno uz simptom koji me cini da se osjecam izvan sebe, na rubu panicnih napada, a to je konstantno izlucivanje i gutanje sline. To je poprimilo ekstremne razine, tako da u socijalnoj situaciji toliko izlucujem sline da otprilike svakih minutu ili cak cesce moram glasno progutati, sto me cini nevjerojatno samosvjesnim i anksioznim, a u strahu da ce to biti primijeceno, vjerojatno i radim neke tikove. Ljudi nekad stvarno postanu toga svjesni, neke to cini takodjer anksioznima i neki cak pocnu to isto raditi u mom drustvu, tada moja anksioznosti i sve ovo ostane beskonacno potencirano.

Da objasnim ulogu roditelja. Drze me pod staklenim zvonom. Kad razmislim, ponasaju se prema meni jednako kao brat prema 5-godisnjem sinu, jednak je obrazac ponasanja. Ako mi vjerujete, on ima vise slobode i samostalnosti, bez pretjerivanja. Da objasnim neke od tih ponasanja prema meni: kad oni nesto rade, neku radnju, mene tjeraju da pomazem. Nije to da se od mene ocekuje da radim nesto samostalno, ja sam onaj kojeg se salje po sarafciger i da stoji pokraj u slucaju da treba nesto pridrzat. Mene se ne pita jel imam vremena, jel zelim raditi nesto za sebe, u trenu kad oni odluce nesto raditi, ja moram poslusati bez pogovora, sve svoje ostaviti i ici im pomagati. Ako to ne napravim, pitaju zasto ne idem. A ja nemam sto odgovoriti, jer nista ne smijem. Opcenito, ja ne smijem odmarati, sjediti, lezati ili se zabavljati ako oni nesto rade, krece pasivno agresivno ponasanje i ako nista drugo, moram se ili ustati i muvati oko njih ili se maknuti da ne budem blizu, da ne bude da sam tamo, a ne reagiram na to sto se oni s necim "muce", ne radim isto sto i oni. Jedno od nacina razmisljanja koje mi jest pomagalo oko SF, jest shvacanje da nitko ne prati svaki moj pokret, svaki moj dah, svako moje najmanje djelo. E to kod mene zapravo prate. Roditelji mi prate i analiziraju svaki moj dah, niti ja ne znam sto sve gledaju i slusaju, ali svako malo me pitaju za neki detalj, tipa zasto sam se nakasljao. Ili neki drugi detalj je toliko mali ili nebitan, da ja ne zamijetim na sebi. Sve ce biti kako oni kazu. Nemam pravo glasa, mene se nista ne pita, nevidljiv sam, ne postuje me se, nemam pravo na svoje odluke, niti svoje aktivnosti, nemaju nimalo osjecaja za moje zelje i potrebe. Sve naravno moraju znati i u sve se mijesaju. Ako vide da nesto radim na kompu, uvijek nekako "slucajno" pokusaju vidjeti sto radim, moraju znati svaki detalj koji radim u svakom trenutku. Ako na mobitelu ili kompu igram neku igru, napadaju me zasto gubim vrijeme umjesto da radim nesto korisno, ako sam na fb napadaju zasto sam stalno na mobu ili kompu. Kad god se tako bilo cime pokusam opustiti od rada, napadaju me zasto nesto ne radim. S time me toliko maltretiraju zadnjih 15 godina da sakrivam sve sto radim, pogotovo ako igram neku igru, jer ce me napasti i to ce mi stvoriti uzasnu anksioznost. To ovako ne zvuci dramaticno, ali oni pritom stvaraju veliki pritisak i osjecaj krivnje, osjecaj koji su doktorirali kako razvijati u meni u svim mogucim i nemogucim situacijama. Jedva docekam da se nekud maknem od njih, a oni se, ako mogu, nametnu i idu sa mnom. I sada sam pokusao otici daleko samo da se maknem na par dana od njih jer ne mogu vise sve to podnijeti, SF mi je na najvisoj razini ikad, radi njih i u njihovom drustvu, a oni su dosli sa mnom i provodimo 24 sata dnevno u istoj prostoriji. Inace mi treba moj mir i samoca, a sad umjesto da se psihicki konacno opustim, imam najgoru napetost. Trenutno ne mogu podnijeti nikoga u svojoj blizini, sad je doslo do toga da vise ni njih, imam onaj isti simptom i kad su oni kraj mene, samo gutam slinu i izlucujem i tako u krug, toliko se uzasno i anksiozno osjecam da sam bez prestanka izvan sebe. Vuku me svuda sa sobom kao malo dijete, kad oni nekud idu, cesto idem s njima. Smatraju me nesamostalnim i nesposobnim za bilo sta, tocno se tako ponasaju i tako pricaju kako ne bih mogao pomaknut prstom, ne daj boze da nekud odu od kuce, zovu me da jedem, ili danima govore o tome, kao da cu umrijeti od gladi ako ih nema 3 sata. Inace su uzasno osjetljivi i uvredljivi, moram jako paziti sto im govorim da ih ne povrijedim, previse analiziraju, kad im netko nesto kaze ili se dogodi nekakva sitnica, npr. netko ih ne pozdravi, to analiziraju danima i sire negativnost, pocnu ogovarat i izvlacit detalje koji se nakupljaju godinama. Imam ****nih 30 godina, a sve ovo me cini da se osjecam jadno, da se osjecam kao ponizeno govno i kao dijete, klinac bez ikakvog samopouzdanja i samostalnosti, koje je u necijoj sjeni, sluzi necijem egu, jednostavno kao zgazeni mrav. Netko tko nema svoj zivot. Sve mora biti po njihovom, nemam nikakva prava, jos na sve to mi prisjeda muka jer osjetim da ih to cini samozadovoljnim, to gazenje po meni kako bi sebe osjetili vecima. Ne mogu s njima razgovarati, mnogo puta sam pokusao, uopce ne mogu shvatiti nista sto im govorim, ne razumiju koncept moje privatnosti i mog zivota, dapace, govore mi da ja svoj zivot nemam, i tocno tako oni smatraju, da je moj zivot zapravo njihov i oni ga zive. To cega sam se naslusao u svadjama je nezamislivo, prakticki me smatraju svojim vlasnistvom, nemam snage vise za te svadje jer me samo jos vise ubiju u pojam kad se svega toga naslusam, uniste me jednostavno ako se imalo pobunim. Drze me na uzici, tako se osjecam, a oni tocno tako upravljaju sa mnom. Svakog trena osjecam ogromnu samosvjesnost, osjecam njihove poglede i to mi hrani anksioznost do iznemoglosti. Nikad me nisu naucili da se borim za sebe, pa su me u skoli maltretirali, oni su mi govorili da sutim i trpim, da ne ulazim u sukobe. Opcenito me smatraju totalno nesposobnim da se brinem za sebe, sto ne moze biti dalje od istine, medjutim oni meni ne dopustaju da budem samostalan, ne daju mi priliku, samo osudjuju.

Inace otac zna biti nasilan i realno ga se bojim, uvijek prvo idu pasivna agresija, upozorenja, visoki tonovi, psiholoski pritisak, pa onda odluke i zesce reakcije, ubijanje mojeg samopouzdanja i ikakva prava, a na kraju znam kako moze biti fizicki nasilan. Zbog zivotnih okolnosti zivimo i radimo skupa i ne mogu pobjeci od njih :( Eto to je dio, mnogih vrlo bitnih stvari se nisam uopce osjetio, ovo je samo zagrebano po povrsini.

#1944 gianni

gianni

    Depresivan

  • Family senior
  • PipPipPipPipPipPipPip
  • 2,242 posts

Posted 10 April 2017 - 08:56

I ja imam problema sa roditeljima, jadino i najteze rjesenje je osamostaliti se.

#1945 archaic_tiger

archaic_tiger

    Zlatno čeljade

  • Senior Members
  • PipPipPipPipPipPipPip
  • 1,841 posts

Posted 10 April 2017 - 09:49

Sentinel,veoma je čudna ta tvoja fiziološka reakcija (a verujem i jako neprijatna kada si okružen ljudima)...Inače,mogu ti reći da bilo koji emocionalni problem koji se toliko dugo vremena trpi i potiskuje,na kraju takoreći neminovno rezultira ovim ili onim fizičkim simptomom (što već i sam znaš,na kraju krajeva). Da li ti išta pomažu sedativi u ovakvim slučajevima,odnosno jesi li pokušao da pomoću njih makar donekle ublažiš anksioznost u tim nekim "kritičnim" situacijama?

#1946 Tovar

Tovar

    MAGARE

  • Senior Members
  • PipPipPipPipPipPipPip
  • 947 posts

Posted 10 April 2017 - 10:53

Iz kuće velikim dijelom proizlaze obrasci ponašanja, pa i soc. anksiiznost. Ne znam šta učiniti na tvom mjestu, možda medikacije da ublaže problem. Ali kako ga riješiti. Možda za početak suprotstaviti se takvom njihovom odnosu, sasuti im u facu šta ti smeta, pa kud puklo da puklo..

#1947 ffm

ffm

    Napredni član

  • Members
  • PipPipPip
  • 58 posts

Posted 10 April 2017 - 15:49

View Postsentinel, on 09 April 2017 - 22:48 , said:

Imam uzasnu, katastrofalnu fazu, ne znam je li mi ikad gore bilo u zivotu. Uvjeren sam da nije. Opcenito, od proslog ljeta, SF mi je buknula jace nego ikad prije, i to bas kad sam mislio kako postupno jenjava i da se utisala, da sam to uspio rijesiti.

Pa da krenem od mog zakljucka, moram zapisati da mi ne promakne ova ideja, koju sam znao povremeno u zivotu shvatiti, pa opet zaboraviti. Sad imam bistrinu misli, uslijed uzasnog stanja. Dakle, uz svo duzno postovanje mojim roditeljima, shvatio sam da me nesumnjivo cine ekstremno anksioznim i napetim. Kako sam napisao u mom predstavljanju, imam 30 godina. Medjutim smatram da su roditelji od mene napravili debila, kao da sam nesposoban za zivot. Osjecam se katastrofalno anksiozno uz simptom koji me cini da se osjecam izvan sebe, na rubu panicnih napada, a to je konstantno izlucivanje i gutanje sline. To je poprimilo ekstremne razine, tako da u socijalnoj situaciji toliko izlucujem sline da otprilike svakih minutu ili cak cesce moram glasno progutati, sto me cini nevjerojatno samosvjesnim i anksioznim, a u strahu da ce to biti primijeceno, vjerojatno i radim neke tikove. Ljudi nekad stvarno postanu toga svjesni, neke to cini takodjer anksioznima i neki cak pocnu to isto raditi u mom drustvu, tada moja anksioznosti i sve ovo ostane beskonacno potencirano.

Da objasnim ulogu roditelja. Drze me pod staklenim zvonom. Kad razmislim, ponasaju se prema meni jednako kao brat prema 5-godisnjem sinu, jednak je obrazac ponasanja. Ako mi vjerujete, on ima vise slobode i samostalnosti, bez pretjerivanja. Da objasnim neke od tih ponasanja prema meni: kad oni nesto rade, neku radnju, mene tjeraju da pomazem. Nije to da se od mene ocekuje da radim nesto samostalno, ja sam onaj kojeg se salje po sarafciger i da stoji pokraj u slucaju da treba nesto pridrzat. Mene se ne pita jel imam vremena, jel zelim raditi nesto za sebe, u trenu kad oni odluce nesto raditi, ja moram poslusati bez pogovora, sve svoje ostaviti i ici im pomagati. Ako to ne napravim, pitaju zasto ne idem. A ja nemam sto odgovoriti, jer nista ne smijem. Opcenito, ja ne smijem odmarati, sjediti, lezati ili se zabavljati ako oni nesto rade, krece pasivno agresivno ponasanje i ako nista drugo, moram se ili ustati i muvati oko njih ili se maknuti da ne budem blizu, da ne bude da sam tamo, a ne reagiram na to sto se oni s necim "muce", ne radim isto sto i oni. Jedno od nacina razmisljanja koje mi jest pomagalo oko SF, jest shvacanje da nitko ne prati svaki moj pokret, svaki moj dah, svako moje najmanje djelo. E to kod mene zapravo prate. Roditelji mi prate i analiziraju svaki moj dah, niti ja ne znam sto sve gledaju i slusaju, ali svako malo me pitaju za neki detalj, tipa zasto sam se nakasljao. Ili neki drugi detalj je toliko mali ili nebitan, da ja ne zamijetim na sebi. Sve ce biti kako oni kazu. Nemam pravo glasa, mene se nista ne pita, nevidljiv sam, ne postuje me se, nemam pravo na svoje odluke, niti svoje aktivnosti, nemaju nimalo osjecaja za moje zelje i potrebe. Sve naravno moraju znati i u sve se mijesaju. Ako vide da nesto radim na kompu, uvijek nekako "slucajno" pokusaju vidjeti sto radim, moraju znati svaki detalj koji radim u svakom trenutku. Ako na mobitelu ili kompu igram neku igru, napadaju me zasto gubim vrijeme umjesto da radim nesto korisno, ako sam na fb napadaju zasto sam stalno na mobu ili kompu. Kad god se tako bilo cime pokusam opustiti od rada, napadaju me zasto nesto ne radim. S time me toliko maltretiraju zadnjih 15 godina da sakrivam sve sto radim, pogotovo ako igram neku igru, jer ce me napasti i to ce mi stvoriti uzasnu anksioznost. To ovako ne zvuci dramaticno, ali oni pritom stvaraju veliki pritisak i osjecaj krivnje, osjecaj koji su doktorirali kako razvijati u meni u svim mogucim i nemogucim situacijama. Jedva docekam da se nekud maknem od njih, a oni se, ako mogu, nametnu i idu sa mnom. I sada sam pokusao otici daleko samo da se maknem na par dana od njih jer ne mogu vise sve to podnijeti, SF mi je na najvisoj razini ikad, radi njih i u njihovom drustvu, a oni su dosli sa mnom i provodimo 24 sata dnevno u istoj prostoriji. Inace mi treba moj mir i samoca, a sad umjesto da se psihicki konacno opustim, imam najgoru napetost. Trenutno ne mogu podnijeti nikoga u svojoj blizini, sad je doslo do toga da vise ni njih, imam onaj isti simptom i kad su oni kraj mene, samo gutam slinu i izlucujem i tako u krug, toliko se uzasno i anksiozno osjecam da sam bez prestanka izvan sebe. Vuku me svuda sa sobom kao malo dijete, kad oni nekud idu, cesto idem s njima. Smatraju me nesamostalnim i nesposobnim za bilo sta, tocno se tako ponasaju i tako pricaju kako ne bih mogao pomaknut prstom, ne daj boze da nekud odu od kuce, zovu me da jedem, ili danima govore o tome, kao da cu umrijeti od gladi ako ih nema 3 sata. Inace su uzasno osjetljivi i uvredljivi, moram jako paziti sto im govorim da ih ne povrijedim, previse analiziraju, kad im netko nesto kaze ili se dogodi nekakva sitnica, npr. netko ih ne pozdravi, to analiziraju danima i sire negativnost, pocnu ogovarat i izvlacit detalje koji se nakupljaju godinama. Imam ****nih 30 godina, a sve ovo me cini da se osjecam jadno, da se osjecam kao ponizeno govno i kao dijete, klinac bez ikakvog samopouzdanja i samostalnosti, koje je u necijoj sjeni, sluzi necijem egu, jednostavno kao zgazeni mrav. Netko tko nema svoj zivot. Sve mora biti po njihovom, nemam nikakva prava, jos na sve to mi prisjeda muka jer osjetim da ih to cini samozadovoljnim, to gazenje po meni kako bi sebe osjetili vecima. Ne mogu s njima razgovarati, mnogo puta sam pokusao, uopce ne mogu shvatiti nista sto im govorim, ne razumiju koncept moje privatnosti i mog zivota, dapace, govore mi da ja svoj zivot nemam, i tocno tako oni smatraju, da je moj zivot zapravo njihov i oni ga zive. To cega sam se naslusao u svadjama je nezamislivo, prakticki me smatraju svojim vlasnistvom, nemam snage vise za te svadje jer me samo jos vise ubiju u pojam kad se svega toga naslusam, uniste me jednostavno ako se imalo pobunim. Drze me na uzici, tako se osjecam, a oni tocno tako upravljaju sa mnom. Svakog trena osjecam ogromnu samosvjesnost, osjecam njihove poglede i to mi hrani anksioznost do iznemoglosti. Nikad me nisu naucili da se borim za sebe, pa su me u skoli maltretirali, oni su mi govorili da sutim i trpim, da ne ulazim u sukobe. Opcenito me smatraju totalno nesposobnim da se brinem za sebe, sto ne moze biti dalje od istine, medjutim oni meni ne dopustaju da budem samostalan, ne daju mi priliku, samo osudjuju.

Inace otac zna biti nasilan i realno ga se bojim, uvijek prvo idu pasivna agresija, upozorenja, visoki tonovi, psiholoski pritisak, pa onda odluke i zesce reakcije, ubijanje mojeg samopouzdanja i ikakva prava, a na kraju znam kako moze biti fizicki nasilan. Zbog zivotnih okolnosti zivimo i radimo skupa i ne mogu pobjeci od njih :( Eto to je dio, mnogih vrlo bitnih stvari se nisam uopce osjetio, ovo je samo zagrebano po povrsini.


I ja imam isto kao i ti godina,verovatno smo vrsnjaci,a i problem nam je slican.Najbolje je resenje otici iz takvog okruzenja i osamostaliti se kao sto vecina radi.Moze da se resava problem i bez odlaska za pocetak,tako sto ces da im se suprostavis.Uvek kada imas problem sa tim da te neko ponizava ili pravi budalom,treba da da mu pokazes zube.Gde god da odes i skim god da budes neko gleda da te iskoristi...Hteo bih da te pitam,da li imas devojku? :)

#1948 sentinel

sentinel

    Još malo pa MASTER

  • Members
  • PipPipPipPip
  • 135 posts

Posted 11 April 2017 - 11:52

Hvala vam na misljenjima i savjetima, znam da bi bilo najbolje osamostaliti se, medjutim nekako mi je to preveliki korak u zivotu, kao sto gianni kaze, jest najbolji, ali i najtezi korak. Od financijskog dijela, pa do onoga sto mi kazu, "nista tebi ne fali ovako". I nekad stvarno pomislim da jesu u pravu, odlaziti iz velike i poluprazne kuce tek toliko da odem zivjeti kilometar dalje uz puno vece troskove i biti sam, ovako bar imam neko drustvo, ne znam. Ne pase kad sam medju ljudima, uhvati me SF, ne pase kad nisam, uhvati me samoca, jbg...

Inace ne trosim nikakve lijekove, bas nista ne uzimam, iz manjeg sam mjesta, tako da su mi limitirane mogucnosti za odlazak psihijatru, lijekove i slicno, ako bih zelio to sakriti od svih, da nitko ne zna, pa ni roditelji. A nisu netko kome mozes takve stvari smuljat, prakticki moram trazit "odobrenje" da bilo kud odem, uvijek znaju gdje sam, kad napustam kucu uvijek znaju gdje idem i kad se otprilike vracam. Opcenito moje stanje ne razumiju, pokusavao sam nekad davno s njima razgovarati, ne podrzavaju me i protive se uzimanju lijekova, tako da sad u principu svoje stanje sakrivam i pravim se da mi nije nista, sto je ogroman psiholoski teret. Nemam nikakvog iskustva sa lijekovima, ali ste mi dali ideju da mozda pregledam malo i tu sekciju foruma, mozda naci nesto na prirodnoj bazi, neke sedative, nesto za umirenje mozda ne bi bilo lose.

Da napomenem da mi se moj simptom ne dogadja uvijek nego samo u odredjenim situacijama, ajmo reci napetijima, sa autoritetima, kljucno je ako je tisina. Inace mi hrana i pogotovo voda i pica pojacavaju taj efekt, pa sam i vecinom dehidriran jer ne zelim piti vodu. Opusten sam i ne mislim na moj simptom ako je ikakva buka koja bi prikrila zvuk mojeg gutanja, to me psihicki i cak fizicki opusti, tako da se volim kretati, pustati glazbu, pricu, bilo sta, samo da nije ona neugodna tisina, ona me ubije. Isto tako je zanimljivo, u pocetku mi je ok sa svima, medjutim kako vrijeme prolazi medju ljudima anksioznost raste, prvih 10-15 min sam ok, tad se pocinje nakupljati napetost.

Suprotstavit se jesam pokusao, posvadjali smo se jucer, svasta sam i rekao, ali stvar je u tome da se nakon sukoba osjecam jos gore i jos anksioznije, zalim za time sto kazem, analiziram to, stvori se napetost, a meni je samim time jos puno gore. Inace radi toga izbjegavam sukobe.

Nemam djevojku vec duze vrijeme, sto je, iskreno, moj najveci problem u zivotu. Mada sa ovim trenutnim simptomom, i ne znam kako bi to bilo moguce.

#1949 sentinel

sentinel

    Još malo pa MASTER

  • Members
  • PipPipPipPip
  • 135 posts

Posted 11 April 2017 - 12:40

Inace, tragikomicno je, sto cesto znam pomisliti i shvatiti kako je taj moj simptom bas smijesan i bezvezan, razmisljas o njemu i nije ti jasno cemu frka, ali kad se pojavi i bude takva situacija, vise nije smijesno...

#1950 ffm

ffm

    Napredni član

  • Members
  • PipPipPip
  • 58 posts

Posted 11 April 2017 - 14:21

View Postsentinel, on 11 April 2017 - 11:52 , said:

Hvala vam na misljenjima i savjetima, znam da bi bilo najbolje osamostaliti se, medjutim nekako mi je to preveliki korak u zivotu, kao sto gianni kaze, jest najbolji, ali i najtezi korak. Od financijskog dijela, pa do onoga sto mi kazu, "nista tebi ne fali ovako". I nekad stvarno pomislim da jesu u pravu, odlaziti iz velike i poluprazne kuce tek toliko da odem zivjeti kilometar dalje uz puno vece troskove i biti sam, ovako bar imam neko drustvo, ne znam. Ne pase kad sam medju ljudima, uhvati me SF, ne pase kad nisam, uhvati me samoca, jbg...

Inace ne trosim nikakve lijekove, bas nista ne uzimam, iz manjeg sam mjesta, tako da su mi limitirane mogucnosti za odlazak psihijatru, lijekove i slicno, ako bih zelio to sakriti od svih, da nitko ne zna, pa ni roditelji. A nisu netko kome mozes takve stvari smuljat, prakticki moram trazit "odobrenje" da bilo kud odem, uvijek znaju gdje sam, kad napustam kucu uvijek znaju gdje idem i kad se otprilike vracam. Opcenito moje stanje ne razumiju, pokusavao sam nekad davno s njima razgovarati, ne podrzavaju me i protive se uzimanju lijekova, tako da sad u principu svoje stanje sakrivam i pravim se da mi nije nista, sto je ogroman psiholoski teret. Nemam nikakvog iskustva sa lijekovima, ali ste mi dali ideju da mozda pregledam malo i tu sekciju foruma, mozda naci nesto na prirodnoj bazi, neke sedative, nesto za umirenje mozda ne bi bilo lose.

Da napomenem da mi se moj simptom ne dogadja uvijek nego samo u odredjenim situacijama, ajmo reci napetijima, sa autoritetima, kljucno je ako je tisina. Inace mi hrana i pogotovo voda i pica pojacavaju taj efekt, pa sam i vecinom dehidriran jer ne zelim piti vodu. Opusten sam i ne mislim na moj simptom ako je ikakva buka koja bi prikrila zvuk mojeg gutanja, to me psihicki i cak fizicki opusti, tako da se volim kretati, pustati glazbu, pricu, bilo sta, samo da nije ona neugodna tisina, ona me ubije. Isto tako je zanimljivo, u pocetku mi je ok sa svima, medjutim kako vrijeme prolazi medju ljudima anksioznost raste, prvih 10-15 min sam ok, tad se pocinje nakupljati napetost.

Suprotstavit se jesam pokusao, posvadjali smo se jucer, svasta sam i rekao, ali stvar je u tome da se nakon sukoba osjecam jos gore i jos anksioznije, zalim za time sto kazem, analiziram to, stvori se napetost, a meni je samim time jos puno gore. Inace radi toga izbjegavam sukobe.

Nemam djevojku vec duze vrijeme, sto je, iskreno, moj najveci problem u zivotu. Mada sa ovim trenutnim simptomom, i ne znam kako bi to bilo moguce.

Rekao bih ti nesto o tome kako se ja osecam.Osecam se i anksoizno i depresivno,onako bas mracno,ali ja uglavnom provodim vreme sam kuci.Bio sam kod psihijatra i uzimao lekove 3 meseca,prestao sam pre mesec i po dana.Jacu tugu i anksioznost sam dobio bas kada sam poceo da radim,a tada sam i prestao da pijem lekove.Jam sam svoje vreme od neke 9 godine provodio uvek sam bez drugara i druzenja.Jedino sam bio u kontaktu sa skolskim drugarima a tu sam uvek mnogo cutao,krio sam i stideo se svoga zivota kuci.Znaci od moje 9 god. do sada 30. uvek sam.Mogu reci da sam lep primer socijalne anksioznosti.

#1951 stifler

stifler

    Baby

  • Beginners
  • Pip
  • 9 posts

Posted 12 April 2017 - 19:59

@Sentinel Trebaš tu pod hitno mjenjat svoju ličnost jer starci su ode tebe napravili osobu koja je fina i nesigurna , to ti je najgora kombinacija jer tako nikad nećeš uspjet u životu čak da ti je plan otić u trgovinu i uzet čipi-čips  ,a starci će dalje htjet da plešeš onako kako oni sviraju,pa i ostale osobe za koje smatraš autoritetima
ako im se ne suprostaviš
Govore li starci o tebi ružno ispred drugih ljudi ,rodbine ,prijatelja , poznanika ,susjeda?
Kažeš da si se posvađao sa starcima i da se osjećaš loše nakon što si im sve sasuo u lice to je normalno ako si prvi put iznio emocije bjesa i ljutnje jer to je znak da ti je dosta i da počinješ uzimat konce u svojim rukama,ako nastave da se prema tebi ponašaju onako kao dosad onda im se suprostavi fizički nemoj se obazirat na savjest to jest jeli nije ispravno

#1952 sentinel

sentinel

    Još malo pa MASTER

  • Members
  • PipPipPipPip
  • 135 posts

Posted 12 April 2017 - 22:44

Citam bas prvi post na ovoj stranici i prepoznajem se u dijelu da sam bio previse zasticen, jednostavno kada se netko previse, toliko previse brine i boji za tebe da ti ne moras i ne mozes uopce doci ni do tog dijela samostalnosti da razmisljas da se brines za sebe, i dalje tvrdim da se na taj nacin radi debila od covjeka. Naravno da ukljucim mozak kad sam sam, i znam odgovorno voditi zivot i brinuti o svemu, kad ostanem sam, potpuno se promijenim na ono sto bih trebao biti, ali pored roditelja, to je nemoguce, oni "upravljaju" vecinom mog vremena. Ne osjecam tu dozu samostalnog zivota izvan onoga sto mi oni kazu da radim. Svega tu onda ima, zakomplicira se odnos, stvori se napetost, zesce reakcije vec na manje sitnice itd. Znam da su to radili u dobroj namjeri, ali time ne rade korist djetetu, rade od njega covjeka nesposobnog za zivot. A nakon toga naravno, ocekuju od tebe odgovornost kao odraslog. Kamo srece da shvate da vise nije rijec o 5-godisnjem djetetu nego 30-godisnjaku.
Inace, malo sada jest bolje s njima nakon svega. Ne govore ruzno drugima o meni, sasvim ok je, iako znaju napomenuti moje zivotne neuspjehe, ali ovo si bas lijepo objasnio, fina i nesigurna osoba, dobar prema svima, svi drugi su mi veci prioritet od mene, to sam ja, a na kraju ostanem frustriran i trpim sve u sebi. Definitivno nesto sto moram mijenjati na sebi, slazem se, dosta mi je toga svega iskoristavanja. Dakle nema druge nego suprotstavljanje :) Sjelo je konacno u glavu i to zahvaljujuci vama forumasima.

#1953 ffm

ffm

    Napredni član

  • Members
  • PipPipPip
  • 58 posts

Posted 21 April 2017 - 19:40

View Postsentinel, on 12 April 2017 - 22:44 , said:

Citam bas prvi post na ovoj stranici i prepoznajem se u dijelu da sam bio previse zasticen, jednostavno kada se netko previse, toliko previse brine i boji za tebe da ti ne moras i ne mozes uopce doci ni do tog dijela samostalnosti da razmisljas da se brines za sebe, i dalje tvrdim da se na taj nacin radi debila od covjeka. Naravno da ukljucim mozak kad sam sam, i znam odgovorno voditi zivot i brinuti o svemu, kad ostanem sam, potpuno se promijenim na ono sto bih trebao biti, ali pored roditelja, to je nemoguce, oni "upravljaju" vecinom mog vremena. Ne osjecam tu dozu samostalnog zivota izvan onoga sto mi oni kazu da radim. Svega tu onda ima, zakomplicira se odnos, stvori se napetost, zesce reakcije vec na manje sitnice itd. Znam da su to radili u dobroj namjeri, ali time ne rade korist djetetu, rade od njega covjeka nesposobnog za zivot. A nakon toga naravno, ocekuju od tebe odgovornost kao odraslog. Kamo srece da shvate da vise nije rijec o 5-godisnjem djetetu nego 30-godisnjaku.
Inace, malo sada jest bolje s njima nakon svega. Ne govore ruzno drugima o meni, sasvim ok je, iako znaju napomenuti moje zivotne neuspjehe, ali ovo si bas lijepo objasnio, fina i nesigurna osoba, dobar prema svima, svi drugi su mi veci prioritet od mene, to sam ja, a na kraju ostanem frustriran i trpim sve u sebi. Definitivno nesto sto moram mijenjati na sebi, slazem se, dosta mi je toga svega iskoristavanja. Dakle nema druge nego suprotstavljanje :) Sjelo je konacno u glavu i to zahvaljujuci vama forumasima.

Nece to sto ti je selo u glavu dugo trajati..Jako je tesko se izvuci iz psihickog stanja kao sto je anksioznost i depresija i jos dosta nekih stvari sto covek mora da menja....

#1954 2Bavailable

2Bavailable

    sugar for your brain

  • Admin
  • PipPipPipPipPipPipPip
  • 5,383 posts

Posted 21 April 2017 - 20:55

ffm vrlo čudno pišeš "uspećeš"

#1955 Winter vol 2

Winter vol 2

  • Senior Members
  • PipPipPipPipPipPipPip
  • 830 posts

Posted 22 April 2017 - 18:26

View PostBurnInHell, on 07 March 2017 - 10:56 , said:

Nešto ovih dana baš razmišljam o pravom značenju i razlogu nastanka socijalne anskioznosti.
Neko ustaljeno mišljenje je da je to proizvod traumatičnih situacija u detinjstvu  koja je započela stidljvošću koji roditelji nisu shvatili ozbiljno i izlečili kod svog deteta na vreme. Ličnost se formira do 5, 6 godine, i sva iskustva do tih godina se akumuluju u podsvesti u obliku emocija i senzacija, koje nisu propraćene mentalnim tokom jer dete tad nije bilo  dovoljno razvijeno da razmišlja apsratkno. I te emocije su sakrivene uvek negde u dubokim katakombama prošlosti i mogu da se aktiviraju svakog trenutka, i da pozovu iste emocije, iste boli i frustracije kada se i u odraslo dobu desi situacija koja na nekom nivou podseća na te prve prerane i često preuveličane traume iz detinjstva, viđeno očima malog deteta čija je prva snažna potreba-potreba za sigurnošću i prihvatanjem.
Sigurnost i prihvatanje... i onda dolazi i vrtić, i osnovna škola. Interakcije sa drugom decom. Po prvi put, roditelji napuštaju dete, ostavljaju ga samog sa velikom gomilom druge dece, koja sva traže ista prava kao i on. Pre toga, dete se osećalo kao centar univerzuma, u kom su njegovi roditelji, bake i deke  bogovi, identifikovano je sa njima. I sada odjednom, niko ga ne gleda, vaspitačice su surove, druga deca se smeju njegovim suzama što je prepušteno samo sebi, odsečeno i napušteno. ''Ti ne vrediš, ti nisi kao mi, ti si jadan, ne znaš da pričaš''- i tada shvata, u nekom ćošku, da više nije centar sveta, doživljava ogroman šok, bol tugu i shvata na nekom suptilnom dečijem nivou - da više nije voljeno i prihvaćeno takvo kakvo jeste. Taj šok koji je jednim potezom razrušio njegov svet, napravio je ogroman, neizbrisiv trag na ličnost, koja se izokrenula od tad, i koja polako kreće da se, u vidu samozaštite i očuvanja, okreće ka pogrešnim sistemima odbrane i stvaraju obrasce ponašanja koji su usmereni ka begu, spašanju, i propraćeni unutrašnjim, iracionalnim nestvarnim strahom, i kompleksom inferiornosti od ostalih, stvarajući ličnost koja će biti celoga života neurotična. Adam je prvi put proteran iz Raja.
I nesumnjivo je da su introvertna deca na mnogo većem udaru i podložnija tom lošem formiranju ličnosti koja sada postaje mazohistička, stvarajući u budućnosti slične situacije, koja će pojačati to praiskonsko uverenje koje je kao uklesano u kamen podsvesti.

Mi svo žrtve detinjstva. Neko sad može reći ali taj period je prošao, preživeo si, nastavi dalje. Ali kako nastaviti dalje, ako smo uzrok svega ostavili netaknut? Zar ćemo početak i kraj svega ostaviti da se nakupi prašinom, smatrajući sebe ''odraslim'' ? To je poput ignorisanja kamena u cipeli, mozes ziveti u iluziji da ti je udobno u toj cipeli, da ti je prijatno dok hodas ka napred, ali ces uvek osecati bol u stopalu koji te probada, nekad ces zamureti, nekad ces ga gurnuti sa strane, ali kamen ce uvek biti tu.

View PostBurnInHell, on 07 March 2017 - 10:56 , said:

Nešto ovih dana baš razmišljam o pravom značenju i razlogu nastanka socijalne anskioznosti.
Neko ustaljeno mišljenje je da je to proizvod traumatičnih situacija u detinjstvu  koja je započela stidljvošću koji roditelji nisu shvatili ozbiljno i izlečili kod svog deteta na vreme. Ličnost se formira do 5, 6 godine, i sva iskustva do tih godina se akumuluju u podsvesti u obliku emocija i senzacija, koje nisu propraćene mentalnim tokom jer dete tad nije bilo  dovoljno razvijeno da razmišlja apsratkno. I te emocije su sakrivene uvek negde u dubokim katakombama prošlosti i mogu da se aktiviraju svakog trenutka, i da pozovu iste emocije, iste boli i frustracije kada se i u odraslo dobu desi situacija koja na nekom nivou podseća na te prve prerane i često preuveličane traume iz detinjstva, viđeno očima malog deteta čija je prva snažna potreba-potreba za sigurnošću i prihvatanjem.
Sigurnost i prihvatanje... i onda dolazi i vrtić, i osnovna škola. Interakcije sa drugom decom. Po prvi put, roditelji napuštaju dete, ostavljaju ga samog sa velikom gomilom druge dece, koja sva traže ista prava kao i on. Pre toga, dete se osećalo kao centar univerzuma, u kom su njegovi roditelji, bake i deke  bogovi, identifikovano je sa njima. I sada odjednom, niko ga ne gleda, vaspitačice su surove, druga deca se smeju njegovim suzama što je prepušteno samo sebi, odsečeno i napušteno. ''Ti ne vrediš, ti nisi kao mi, ti si jadan, ne znaš da pričaš''- i tada shvata, u nekom ćošku, da više nije centar sveta, doživljava ogroman šok, bol tugu i shvata na nekom suptilnom dečijem nivou - da više nije voljeno i prihvaćeno takvo kakvo jeste. Taj šok koji je jednim potezom razrušio njegov svet, napravio je ogroman, neizbrisiv trag na ličnost, koja se izokrenula od tad, i koja polako kreće da se, u vidu samozaštite i očuvanja, okreće ka pogrešnim sistemima odbrane i stvaraju obrasce ponašanja koji su usmereni ka begu, spašanju, i propraćeni unutrašnjim, iracionalnim nestvarnim strahom, i kompleksom inferiornosti od ostalih, stvarajući ličnost koja će biti celoga života neurotična. Adam je prvi put proteran iz Raja.
I nesumnjivo je da su introvertna deca na mnogo većem udaru i podložnija tom lošem formiranju ličnosti koja sada postaje mazohistička, stvarajući u budućnosti slične situacije, koja će pojačati to praiskonsko uverenje koje je kao uklesano u kamen podsvesti.

Mi svo žrtve detinjstva. Neko sad može reći ali taj period je prošao, preživeo si, nastavi dalje. Ali kako nastaviti dalje, ako smo uzrok svega ostavili netaknut? Zar ćemo početak i kraj svega ostaviti da se nakupi prašinom, smatrajući sebe ''odraslim'' ? To je poput ignorisanja kamena u cipeli, mozes ziveti u iluziji da ti je udobno u toj cipeli, da ti je prijatno dok hodas ka napred, ali ces uvek osecati bol u stopalu koji te probada, nekad ces zamureti, nekad ces ga gurnuti sa strane, ali kamen ce uvek biti tu.
odlican post

Doduse msm da izlaganje situacijama koje su ti neugodne pomaze da ublazis te neugodnosti, meni jest. Isto kao kad ti zadebljaju jagodice od sviranja gitare i ne osjecas bol. Al znas kako meni to izgleda, meni cak nedostaju osjetljivosti koje gubim izlagajuci se stvarima kojih sam se ustrucavao. Nekako kao apatija. Dobro sto mi nije neugodno toliko u toj i toj situaciji, ali osjetim prazninu na tom mjestu gdje sam izgubio neugodnost. Kao da ta neugodnost me eksli cinila zivim. Ta praznina se ne puni nicim novim. Ako shvatas...

Sto se vise izlazem stresu to sam prazniji.

#1956 ffm

ffm

    Napredni član

  • Members
  • PipPipPip
  • 58 posts

Posted 25 April 2017 - 20:01

View PostWinter vol 2, on 22 April 2017 - 18:26 , said:

odlican post

Doduse msm da izlaganje situacijama koje su ti neugodne pomaze da ublazis te neugodnosti, meni jest. Isto kao kad ti zadebljaju jagodice od sviranja gitare i ne osjecas bol. Al znas kako meni to izgleda, meni cak nedostaju osjetljivosti koje gubim izlagajuci se stvarima kojih sam se ustrucavao. Nekako kao apatija. Dobro sto mi nije neugodno toliko u toj i toj situaciji, ali osjetim prazninu na tom mjestu gdje sam izgubio neugodnost. Kao da ta neugodnost me eksli cinila zivim. Ta praznina se ne puni nicim novim. Ako shvatas...

Sto se vise izlazem stresu to sam prazniji.

Vecina ljudi i ne zna sta je SF,niti ih bas zanima takvo nesto a ne treba im ni govoriti.Ako pokazemo neke signale,pa sta i ako se vidi...vremenom ce se covek osloboditi.Ni ovi ljudi koje nemaju SF imaju razne njihovih slabosti koje mi npr nemamo.Moze da se primeti da je svakome nesto ne prijatno i svako ima neke ne prijatne situacije.Shvatio sam takodje,da mi koji imamo SF imamo neke tripove u glavi da sve mora biti perfektno i kada nije ili kada pokazemo da smo negde losi mi se na neki nacin srozamo.Ima tu dosta gordosti :)

#1957 Skeptik

Skeptik

    Baby

  • Beginners
  • Pip
  • 3 posts

Posted 01 May 2017 - 16:49

Zdravo svima. Imam 35 godina i "patim" od socijalne fobije jos od ranog detinjstva ali to do skora nisam znao. Lecio sam se nekoliko puta kod psihijatara ali je dijagnoza uvek bila nesto drugo, i nije bilo napretka na duze staze. Tek od skora, otprilike pre 4-5 meseci mi je dijagnostikovana socijalna anksioznost (socijalna fobija). Upucen sam u dnevnu bolnicu (u kojoj sam bio 2 meseca), ali nije to-to, jedini sam ja bio sa tim problemom, to je grupa opšteg karaktera, nije to-to. Lekovi donekle pomažu.

Praktikovao sam u životu dosta toga, ali najbolje se pokazao program "Overcoming social anxiety - step by step", koji je preveden na naš jezik na vama već dobro poznatom blogu. U mom potpisu imate link od mog bloga na kome mozete da nađete kompletan serijal sa audio snimcima na engleskom jeziku. Postavljam i druge korisne materijale za pomoc u prevazilazenju socio fobije.

Zelim svima uspesan oporavak, dobar i kvalitetan zivot, i bilo bi dobro da se organizujemo, da oformimo neku grupu itd.

#1958 haart

haart

    Baby

  • Members
  • Pip
  • 10 posts

Posted 27 May 2017 - 19:22

+1 za grupu

#1959 skycouldfall

skycouldfall

    Baby

  • Beginners
  • Pip
  • 6 posts

Posted 13 June 2017 - 12:49

Pozdrav svima
ja povremeno svratim ovde da mi bude lakse. U potpunosti vas razumem. I ja sam misljenja da smo u negde u detinjstvu "zeznuti". Nije to bilo namerno, mislim da svako drugacije reaguje na kritiku. Neko dobije motivaciju da bude bolji, a neko, poput nas, se zatvori. Ponekad sam uzasno umoran od "fasade" za javnost. Samo zelim da se osamim i cutim, satima.

#1960 Jessica Day

Jessica Day

    Još malo pa MASTER

  • Members
  • PipPipPipPip
  • 155 posts

Posted 17 July 2017 - 12:51

Socijalna fobija se moze prevazici. Dosla sam do te granice kad vise nisam mogla izaci iz kuce, da me neko ne bi video.
Onda sam pocela korak po korak da guram sebe tamo gde se bojim ici.
Recimo bilo je scena kad idem gradom i nateram sebe, koliko god mi tesko bilo, da pitam u kaficu konobara za casu vode. Sve dok mi ne postane rutina, tako sam to prevazisla. Isto vazi i za druge situacije, radis ih bezbroj puta, koliko god strasno bilo, i postane ti navika.
Mogu reci da sam ponosna, jer sam sama isla protiv sebe i pobedila sam. Ponekad mi bude malo neprijatno u nekom kaficu, ali sam toliko opustena, da ja ne mogu da verujem kad uporedjujem sebe pre dve godine i sad. Moze se, ja sam zivi dokaz. I zelim vam puno srece.
Ovo je moje iskustvo, znam da smo svi razliciti, ali ako neko zeli, ovo je dobronameran savet. Nije tako strasno. :wub:


2 user(s) are reading this topic

0 members, 2 guests, 0 anonymous users