Jump to content


Bijes, sram i nestanak ljubavi


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
No replies to this topic

#1 sikuritu

sikuritu

    Baby

  • Newcomers
  • Pip
  • 12 posts

Posted 07 February 2008 - 06:15

Bijes, sram i nestanak ljubavi

Sram se najbolje opisuje kao emocionalna rana osobnosti za koju osoba krivi samu sebe, svoju li?nost. Nešto kao:” To što vi?u na mene je zato što sam loš.” Kad je sram osobe potaknut nekim doga?ajem koji je sli?an nekadašnjem izvornom iskustvu srama, energija tuge, pri svom osvještavanju, prerasta u bijes. Sistem srama radi po svome, jer, budu?i da nismo u dodiru s boli, pojavljuje se spontano. Ta bol se veže na niz vrijednosti, vjerovanja, obrana i želja koje prenose poruke u taj privatan svijet koji je zadržava, ili, kad se izmakne kontroli, naglo otpušta. Te duboke rane mogu gomilati silne mjene neprora?ene boli koja tijelo može preplaviti divljim bijesom. Kad energi?an bijes u osobi sazrije, obi?no je toliko snažan da iz nesvjesnog provali u okolinu.

Roditeljsko posramljivanje i posramljivanje od strane nama zna?ajnih osoba naj?eš?e po?inje u djetinjstvu i nastavlja se tijekom života. Budu?i da ovaj unutarnji svijet srama djeluje u tami, može se opisati kao divlja i primitivna ?ungla. Prijelaz s podražaja srama na njegov odgovor bijesa je na?in izbjegavanja, ali istovremeno i omogu?avanja agonije. Ova ?ungla nesvjesnog koja se stalno širi stvara ogromnu koli?inu negativne energije. Energija bijesa je posebno jaka jer je prožeta duboko ukorijenjenim strahom od osvete i napuštanja. Ispoljavanje bijesa pomiješanog s užasom ukazuje na ozbiljne emocionalne slomove koji su se dogodili kad je djetetov opstanak potpuno ovisio o roditeljima. Zanemareno dojen?e ili dijete, ne može si priuštiti izražavanje bijesa jer bi to moglo dovesti do još goreg gubitka ili zlostavljanja. Ako se patnja zbog zlostavljanja nastavlja duljim periodom djetinjstva, patnja ?e se poja?ati i posljedi?no razviti sram-bijes sistem.

Razvijaju?i se u tajnosti, dje?ji sram raste sukladno ja?ini zlostavljanja kojeg dijete doživljava u svijetu oko sebe. Kako dijete odrasta, sram kojeg je nakupljao tijekom prethodnih zlostavljanja ne može se obuzdati i neizbježno eksplodira prema sebi ili drugima.

Glavne ?etiri kategorije dje?jeg zlostavljanja su:

1. Seksualno zlostavljanje kao što je silovanje, incest i/ili seksualni odnos izme?u odraslih i djece.
2. Emocionalno zlostavljanje kao što je krajnji kriticizam ili ponižavanje i utjecaj posramljivanih iskustava od strane roditelja ili drugih osoba.
3. Zanemarivanje kao što je napuštanje ili dugi periodi emocionalnog ili fizi?kog odsutstva.
4. Fizi?ko nasilje kao što je mla?enje ili zadobivene fizi?ke rane kroz djetinjstvo.

Sram i bijes su posljedica gore navedenog ili emocionalni odgovor tim iskustvima.

Osnova na kojoj se u našem društvu temelji “zlo?esto ponašanje” potje?e od srama i bijesa koji su se razvili usljed iskustava zlostavljanja u djetinjstvu. Slu?ajevi serijskih ubojica kroz povijest redovito otkrivaju brojne primjere krajnjeg zlostavljanja u djetinjstvu od strane bliskih ro?aka. Povod i utjecaj krajnjeg zlostavljanja uzrokuju?i duboki sram koji prerasta u bijes opisan je u filmu “Henry: Portret serijskog ubojice” gdje ubojica opisuje strahote djetinjstva ispunjenog bijesom, seksualnoš?u i nasiljem. Gledatelj, kroz živopisne prizore, slijedi put Henryevog nasilja i bijesa do njegove rane dobi. U jednom takvom prizoru Henryeva majka stiže ku?i s dvojicom muškaraca na pijanu orgiju dok njena djeca i muž, vezan za invalidska kolica, to gledaju iz druge sobe. Nakon brojnih takvih prizora, u nemo?nom bijesu prema nevjernoj ženi, otac se ustreljuje u glavu. Taj prizor odzvanja u Henryevoj glavi. Promatranje maj?inog otvorenog prepuštanja seksu i utjecaja tog ?ina na oca, ovdje je o?ito zlostavljanje. Njegova ljubav prema ocu ispunila ga je mržnjom prema majci i sputala njegovu seksualnost. Identificiraju?i se s o?evom impotencijom i imaju?i silnu potrebu za osvetom prema majci, iživljavao se i iživljavao na ženama koje je ritualno ubijao. Stoga, Henryev krajnji bijes nije povezan samo s njegovom boli u djetinjstvu nego i s poreme?enim odnosom prema seksualnoš?u.

Bijes je, dakle, glasnik srama, prijenosnik tog unutarnjeg svijeta okolini. Kad pogledamo detaljnije, jedna od namjera bijesa je stvaranje neke vrste empatije kako bi “drugome” pokazali kako se osje?amo. Bijes postaje primarni ili primitivni pokušaj obnavljanja prekinute emocionalne veze. Bijes radi kao mehanizam koji iz psihe treba istjerati “loše ja” ili sramotna ?uvstva. Bijes koji se za?inje iz nastojanja za povezivanjem, ispravljanjem nanešene nepravde ili povrede, uzrokuje velike emocionalne posljedice, jer otu?uje, razara i drugima nanosi bol. Ako je ova negativna energija usmjerena prema unutra, doživljava se kao mazohisti?ki samokriticizam i mržnja prema samom sebi. Ako je usmjerena prema van, o?ituje se u obliku sadisti?ke agresije koja nalikuje primitivnoj odmazdi. Bijes je na koncu formula za neuspjeh koji ?esto izabire ritualan ili kompulzivni obrazac ponašanja kojeg osoba ne može kontrolirati. Problemi koji su se htjeli ispraviti nikad se ne riješe.

U cilju potpunog razumijevanja koncepta srama i njegove slojevitosti, u nastavku ?emo ponuditi neke odre?ene definicije.

Sram.

Rije? sram “shame” potje?e od teutonskog korijena “skem” što zna?i prikriti se. Sram je snažna reakcija na bol od poniženja kojem je nužna obmana da bi je i dalje skrivao. Razotkrivanje srama zna?ilo bi još ve?e poniženje, a to bi bilo neizdrživo. Primjerice, ako dijete odrasta u domu u kojem se osje?a nevoljenim, odba?enim i bezvrijednim, osje?at ?e se posramljen zbog vlastitog srama i nastojat ?e sakriti to saznanje od drugih pa ?ak i od sebe. Bol koju osje?a i koja je povezana s vlastitom vrijednoš?u, mogla bi prerasti u op?i strah i tjeskobu da ?e ga roditelji ostaviti. Kako bi zadržao nadu u to da je vrijedan roditeljske ljubavi, možda nastoji biti savršen kroz svoj pokušaj kompenzacije. Tako bi morao stvoriti savršeno javno sebstvo i živjeti u privatnom paklu koji bi bio prili?no opre?an tom stvorenom sebstvu. Mnogi od nas, u razli?itoj mjeri, žive u ovakvom obliku tajnosti, u sebi i prema svijetu. Primjer ovakvog ponašanja moglo bi pokazati dijete odraslo uz roditelje od kojih je jedan alkoholi?ar, a drugi depresivan. Nasilni roditelj alkoholi?ar može biti kriti?an ili fizi?ki nasilan, a drugi, onaj depresivni, dijete ne zašti?uje od nasilja. Dijete bi se tada osje?alo bespomo?no, slabo, bezvrijedno i pogrešno. Tako?er, bilo bi neizmjerno bijesno, ali taj bijes ne bi imalo usmjeriti ni na koga, osim sebe. Ovakva situacija stvorila bi ogroman sram i silne obrane kako bi se dijete zaštitilo od opasnog bijesa koje osje?a prema roditeljima.

Rane srama nastale kao posljedica zlostavljanja u djetinjstvu bilo zbog zanemarivanja, nasilja, seksualnog zlostavljanja, ponižavanja, izdaje ili napuštanja obi?no su uklju?ene u dje?ju sliku o sebi. Ova iskustva stvaraju osje?aje “lošeg ja” i o?ituju se kao ga?enje prema samom sebi, nedovoljnost u ne?emu, nemo?, slabost i bezvrijednost. Sram uglavnom ostavlja osje?aj tonjenja, želju da nestanemo ili se sakrijemo. _meta_fori?ki, sram je strah da nas ne zateknu sa spuštenim hla?ama. Od srama se štitimo kroz obrambene mehanizme koji su opre?ni izvornom osje?aju srama. Ovi mehanizmi mogu se primijetiti u ponašanju kao što je krijepost, grandioznost, perfekcionizam, omalovažavanje drugih ili, kao obrana od osje?aja srama, samodostatnost, sebi?nost ili podmuklost. Tako?er, mogu se primijetiti kod ljudi ?ije ponašanje izgleda potpuno opre?no njihovoj pravoj prirodi srama ili nesigurnosti. Takvo takozvano samopouzdanje primje?uje se kod: egzibicionista, cirkusanata, pozera i onih koji stalno moraju biti u centru pažnje.

Za bolje razumijevanje uzroka srama, Maurice J. Barry Jr. vrlo iscrpno objašnjava koja vrsta iskustva stvara takve emocionalne rane.

Jedno od porijekla reakcije srama je roditeljsko ljutito odbijanje samog djeteta. Roditelj se boji i odbija djetetovu ovisnost o sebi, a strah maskira bijesom. Kažnjava kroz ponižavanje, a djetetove pogreške prihva?a kao dokaz njegove uro?ene zlo?e. Prema nepristranom istraživanju “zlo?a” je op?i ljudski poriv (kao što su potrebe). Ali roditelj napada dje?je pravo na takav poriv i zato ponižava dje?ju sliku o sebi. To uklju?uje prijetnje o napuštanju i popra?eno je ljutitim odvajanjem roditelja i djeteta. Dijete je, nakon niza ovakvih sli?nih ispada agresije, primorano zauzeti ponižavaju?i stav koji je manje vrijedan od roditeljskog. Ono se boji napuštanja, boji se vlastite ogor?enosti i pati zbog nedostatka pouzdanja u svoje sposobnosti. Sve ovo je neizmjerno bolno, ali budu?i da se drži sa strane i da ga je, na koncu, ljutiti roditelj ostavio samog, dijete u bolnoj samo?i mora samo i u sebi riješiti napetosti.

Neurolog Sylvan Tompkins nudi fiziološko objašnjenje srama. Opisuje neurološki kanal srama u mozgu. Vjeruje da je sram sveop?e stanje zajedni?ko svim ljudima. Nadalje tvrdi da su ti neurološki kanali srama tako?er povezani s radoš?u i zadovoljstvom. Tomkinsova teorija zaklju?uje da su ljudi najosjetljiviji ili “podložni sramu” kad su radosni i ranjivi. Utješno je znati da nismo sami.

Sram donosi i pozitivne u?inke. Izgleda da je naša obitelj, grupa ili kultura izbacila jednu od dobrobiti koja je nusproizvod straha. Nastojimo izbje?i sram osim kad služimo kulturološkim vrijednostima i ponašamo se na društveno prihvatljiv na?in. Potreba da pripadamo, neposramljeni, žudnja da naša obitelj bude ponosna na naša postignu?a, pozitivni je sastavni dio srama. Ova želja za izbjegavanjem srama ljude poti?e da ulože trud kako bi pripadali širim kulturama, ?ak i na to da teže velikom ugledu. Na tome se zasniva ljudska priroda; izbjegavanje boli je ?esto poticaj u usmjeravanju naših života k pozitivnijim ciljevima koji su teški i ponekad zastrašuju?i.

Razvoj

Ugledni teoreti?ar psihologije, Heinz Kohut, ustvrdio je da svako dijete ima dvije prilike za emocionalno zdravlje. Ako ne stvori vezu s majkom, ima drugu priliku da se emocionalno poveže s ocem. Dijete razvija svoju osnovnu narav i identitet kroz me?usobna djelovanja i emocionalnu povezanost s roditeljima i važnim skrbnicima. Izgradnja zdravog identiteta je zahtjevan zadatak i iziskuje prili?no samousmjerenje. Razvijaju?i zdravo samopoštovanje, djeca teže biti u centru obiteljskog života i stoga trebaju biti egocentri?na ili zaokupljena samim sobom. Rezultat dje?jeg egocentrizma u odrasloj dobi se odražava u usmjerenoj ambiciji, zdravom samopoštovanju, interesima, hobiima, prikladnim poslovnim odabirima i u osje?aju samovrijednosti.

Djeca se trebaju usmjeravati na sebe kako bi tipi?ne razvojne faze u njihovom stvaranju identiteta bile završene. Stoga, negativna emocionalna iskustva u djetinjstvu remete prirodni razvojni proces i stvaraju manjkavost. Ovaj procjep u normalnom procesu stvara još ve?i sram, jer osoba vjeruje da je ona krivac za manjak identiteta i sposobnosti. Primjerice, ako se dijete osje?a sigurno u svom okruženju, slobodno se izražava i istražuje. Ovakva aktivnost stvara znanje i znatiželju zbog ?ega ?e dijete biti bolji u?enik i prikladnije se pripremiti za poslovne i životne odabire. Djeca koja su posrednici izme?u zara?enih ?lanova obitelji koji proživljavaju duboku emocionalnu bol ili bezbroj drugih problema (kao što je alkoholizam, droge ili bolest), ne mogu si priuštiti da se posvete sebi. Djeca koja propuste završiti razvojne zadatke, ?esto nemaju cilja do odrasle dobi. Zbunjena su jer ne znaju što su propustila i okrivljuju se jer ne shva?aju zašto svoje živote provode u besmislenom poslu. Mnogi od nas poznaju ljude koji izgledaju neprekidno zaglavljeni u svom egocentri?nom djetinjstvu. To su ljudi koji nikad nisu uspjeli završiti normalan razvojni tijek u djetinjstvu. Takva povlastica uklju?uje u?enje razvojnih zadataka koji su nužni za prijelaz u sljede?u fazu. Erik Erikson, glasoviti razvojni psiholog, opisao je osam etapa ljudskog razvoja. Prva etapa predstavlja bazi?no povjerenje naspram bazi?nog nepovjerenja ?iji je ishod vo?enje i nada. Ako ova faza nije nikad dosegnuta i zaklju?ena, sposobnost osobe za povjerenjem, osje?ajem mogu?nosti i vo?enja, biti ?e poreme?ena. Ostale razvojne faze uklju?uju snagu volje, smjer i svrhu, metodu i stru?nost, predanost i vjernost, povezanost i ljubav.

Poistovje?ivanje s jednim od roditelja prete?a je stvaranja identiteta. Sva se djeca poistovje?uju s roditeljima, jer oponašanje je primarni mehanizam pomo?u kojeg dojen?e u?i jezik, potrebno ponašanje i kako opstati u svijetu. Djeca koja osje?aju da su njihovi roditelji zainteresirani za njih razvijaju sposobnost razvijanja svojih talenata bez straha od neuspjeha. Možete si na trenutak zamisliti kako se dijete osje?a gledaju?i uvis prema roditeljima koji izgledaju poput “bogova” koji aktivno obra?aju pažnju na njih kroz ljubav, slušanje i pomaganje. Zamislite suprotnu situaciju i kakve bi to posljedice moglo izazvati na psihu u razvoju. Kad uzmemo u obzir ?imbenike koji su klju?ni za emocionalno zdravlje, o?ito je da ova vrsta kvalitetne pažnje potkrepljuje samopoštovanje kod male i malo starije djece. Ako su zanemarena, djeca postaju depresivna. Statistike pokazuju da zlostavljana djeca naj?eš?e postaju zlostavlja?i djece. Ako su u djetinjstvu iskusili seksualno nasilje, kao odrasli postaju fizi?ki i seksualni nasilnici. Od roditelja koji su bili jako posramljivani u djetinjstvu ne može se o?ekivati zdrav odnos prema svojoj djeci. Zapanjuju?a mo? poistovje?ivanja vidljiva je kod ljudi koji su prepatili užasno zlostavljanje u djetinjstvu i koji s vremenom na isti takav na?in zlostavljaju svoju djecu.

Hladan, nemaran, bijesan i osobito kontroliraju?i roditelj, pogotovo ako se radi o hranjenju i pažnji, uzrokuje bespomo?an bijes kod svojeg dojen?eta. Kad roditelj kažnjava dojen?e/dijete zbog pla?a, zato što je gladno, jer nešto traži ili zato što se vješa oko njega ili tako?er, ako roditelj pokazuje nerelana o?ekivanja o tome kakvo dijete “treba” biti, to dojen?e ili dijete ?e vjerovati da su njegove potrebe loše. Roditelji mogu željeti da njihova djeca budu “dobre bebe”, odnosno ?iste, poslušne, ili da s njima sudjeluju oko skrbi za brata ili sestru u dobi kad to nije primjereno njihovoj razvojnoj dobi. Roditelji koji svoju djecu doživljavaju kao na_meta_nje ili smetnju, stvaraju osje?aj srama. Taj osje?aj ?e s vremenom postati dio dje?jeg identiteta. Mala djeca ne razlikuju unutarnje od izvanjskog. Tako, kad se osjete posramljena, tu bol doživljavaju kao postoje?i dio sebe. Bijes koji se ra?a iz ovakvog odbijanja sada se lijepi s nizom ovisni?kih potreba ili iskustava, a koja su bila posramljena i koja se guraju u podsvjesno stvaraju?i sistem srama, zavisti, bijesa i krivnje koji ?e djelovati u tajnosti. Ovaj sistem onda utje?e na mišljenje i osje?anje.
Najnovije psihološke teorije nastanak srama pripisuju dobi do druge godine života, prije nego što se potpuno formira sebstvo ili identitet. Po definiciji, dojen?e je potpuno ovisno o roditeljima za hranu, stanište, ljubav i zbog toga prili?no ranjivo u ovoj osjetljivoj dobi. U idealnim uvjetima, roditelji odgonetavaju dje?ji pla? kako bi razlu?ili vrstu potreba i onda prikladno odgovorili u zadovoljavanju dojen?eta s hranom, pažnjom ili utjehom. U optimalnim uvjetima brižni roditelji stvaraju suosje?ajnu povezanost kroz držanje, poglede, maženje i me?usobni odnos s djetetom. Dojen?e osje?a roditeljsku pažnju i zato se osje?a sigurnim. Margaret Mahler i Mary Ainsworth smatraju da je emocionalna veza koju razvija u toj dobi empatijska privrženost ili simbioza. Roditeljska sposobnost da odgovaraju potrebama dojen?eta za ljubavlju i hranom, daje mu osje?aj sigurnosti da istražuje svoj svijet. Kad dojen?e osje?a da roditelji nisu empatijski povezani s njim, osje?a se nesigurnim i zbog toga ima poteško?e u odvajanju od njih i istraživanju oko sebe. Ako je izvor dojen?etove zaštite nesiguran, osje?at ?e se nezašti?enim i morat ?e se pripijati uz roditelja traže?i tako sigurnost. Ovakva vrsta nestabilnosti ograni?ava djetetovu sposobnost da se usredoto?i na stvaranje svog identiteta. Dojen?ad i djeca koja osje?aju manjak roditeljske pažnje osje?aju se nevažnima. Djeca koju kude osje?aju da su “loša”. Roditelji koji se ne obaziru na svoju djecu stvaraju im osje?aj bezvrijednosti. Roditelji koji ne odgovaraju na pla? dojen?eta stvaraju u njima osje?aj bespomo?nosti. Naj?eš?i pokazatelji posramljuju?ih rana u odrasloj dobi su: samokritika, prijetvornost, stidljivost, perfekcionizam i potreba za odobravanjem.

Važan ?imbenik za zdravo odrastanje je da roditelji nau?e svoju djecu o tome kako svijet funkcionira i kako se povezivati s drugima u njemu. Ako dijete odraste bez savladanih vještina, dobrog obrasca pozitivnog i zrelog rješavanja problema, empatije ili razvijenih vrijednosti, s vremenom ?e osje?ati da s njim nešto nije u redu. Sva djeca oponašaju svoje roditelje što im je glavni na?in preživljavanja. Nažalost, osim s dobrim, poistovje?uju se i s lošim ponašanjem.

Identifikacija s posramljuju?im ili bijesnim roditeljem stvara bijesnog odraslog koji ponavlja isti proces bez previše izbora ili kontrole. Posljedica bijesnog ispada je golema krivnja popra?ena mu?nim kajanjem ili u krajnjem slu?aju samoubojstvom. Ovo stanje je toliko žestoko da su smišljene ?itave metode mišljenja i aktivnosti u svrhu izbacivanja tog snažnog pritiska kojeg stvaraju bijes i sram. Može se zaklju?iti da su grupe u kojima se radi na bijesu izvrstan primjer stalne metode za otpuštanje bijesa.

Bijes nasuprot srdžbi

Srdžba se može opisati kao popratni odgovor izvornom iskustvu boli, straha, tuge frustracije i krivnje. Srdžba, nasuprot bijesu, je svjesna reakcija na izvorne osje?aje i odgovor ne?em opipljivom. Srdžba se uglavnom rasprši nakon isprike, pokajanja ili prepoznavanja njenog izvora. Teško se može odrediti, jer mogu?e da nismo povezani s mjestom odakle dolazi, ali vezana je s ne?im u realnom svijetu.

Bijes naj?eš?e nastaje zbog “odba?ene ljubavi”. Kad odrasla osoba doživi odbijanje, dojena?ki sram izvire u obliku bijesa izvu?en iz sje?anja na zabranjenu ljubav ili sramnu želju za povezanoš?u. Kona?ni rezultat frustrirane želje za spajanjem i ove sada prezrene potrebe za ljubavlju, izvla?i razorne osje?aje koji napadaju samu želju ?esto pospješuju?i neizbježni prestanak ljubavi. Bijes je potaknut doga?ajem koji zrcali izvornu emocionalnu povrije?enost. Ovaj poticaj, koji je sli?an izvornom, priziva snažna emocionalna sje?anja. Kad ova sje?anja izrone zajedno s posramljivanimm iskustvima, reakcija može biti nasilna.

Bijes može imati razne namjere, izmijeniti drugoga na magi?an na?in, izvu?i iz drugoga osje?aj srama u cilju empatije, komunicirati kroz bijes kako bi doprijeli do drugoga preko mo?i, ili tražiti osvetu u smislu: “oko za oko, zub za zub.”

Nastanak bulimije, anoreksije i agorafobije vjerojatno se može povezati s posramljivanjem osnovnih nagona. Kod bulimije bijes prema sebi se zatomljuje vrtoglavim nizom gladi i nasilnog, kroz povra?anje, izbacivanja loše, sramom optere?ene hrane koja je povezana s posramljivanom bazi?nom gla?u. Kod anoreksije cijelo tijelo je sa?injeno od srama, a kad se eliminira, tijelo kopni. Kod agorafobije, sram je u svijetu koji ?e poniziti, odbaciti, povrijediti, što se može tuma?iti kao projekcija bijesa u vanjski svijet i natrag k sebi.

Kad su posramljivani osje?aji vezani s potrebom za ljubavlju, mogu se pojaviti strah, odbijanje i zabrana. Primjer srama povezanog sa zadovoljavanjem potreba može se vidjeti kod osobe koja vjeruje da se nesebi?no daje s potajnom namjerom da joj drugi s ljubavlju vrate ono što je dala. Kad primatelj ne odgovori sa zahvalnoš?u i ljubavlju, davatelj pohrli u bijes. Po?initelj vjeruje da je nesebi?an i ne vidi sram na djelu. Istinski vjeruje u svoje altruisti?ne namjere. Razlog tome se pripisuje ideji da je sram/bijes u psihi smješten na “otoku” , iako povezan, odvojen je od sebstva. Ako se sram potakne odbijanjem ili ponižavanjem, bilo u mašti ili u stvarnosti, mo?ni bijes s tog otoka eksplodira prema onome kojeg doživljava kao krivca. Uzrok i posljedica ove boli odvojene od svjesnosti vrte se oko ideje da vanjski svijet postaje dio izvornog unutarnjeg “ja loš” osje?aja. Projekcija ovog bolnog bijesa na druge je zna?ajka sram/bijes stanja. Na taj na?in, bijes djeluje kao paranoidan proces koji se pretvara u skroz iskrivljen prikaz koji po?initelja uvjerava da ima pravo na taj bijes. Ova dozvola za bijes postoji jer osoba vjeruje da je žrtva i zbog toga postaje nasilnik. Sado-mazohisti?ki karakter srama/bijesa o?it je u krajnje nasilnom ponašanju. Utjecaj bijesa i srama vidi se u ogor?enom zaposleniku koji opali iz oružja u one koje smatra svojim neprijateljima da bi trenutak kasnije to isto oružje uperio u sebe. Lanac sram/zavist/bijes/krivnja bilo prema sebi ili drugome, pojavljuje se u trenutku, iskrivljuju?i stvarnost radi uklapanja nesvjesne potrebe za lišavanjem sebstva od srama/zavisti/bijesa. Kad se bijes raspline, stvarnost opet postaje jasna i svijet o u?injnom postaje nepodnošljiva poti?u?i tako krivnju, bijes i sram koji je tada usmjeren k sebi.

Christopher Bollas odre?uje sram kao “nerazmišljano poznato.” Ono što misli pod tim pojmom je da na nekoj razini znamo za svoj sram, ali smo previše posramljeni da razmišljamo o njemu. Prisutnos srama prisiljava nas da ga skrivamo zbog toliko jake boli. Sram se skriva od svjesnog prepoznavanja, jer to bi upalilo izvornu ranu, a izbjegavanje boli instinktivno je i umu i tijelu. Prirodno je da ljudska bi?a, poput svih sisavaca i ostalih životinja, izbjegavaju bol i utje?u se zaštiti i sigurnosti. Osoba koja se osje?a manje vrijednom, bezvrijednom, slabom i nemo?nom to ne želi znati o sebi, jer ne želi priznati da je to istina. Priznavanje istine o sramu može potaknuti osje?aje samomržnje ili užas od napuštanja.

Patologija srama koja izaziva jake negativne emocije prema sebi, toliko je snažna da posramljeni pojedinac nije u stanju iz sebe izvu?i samopoštovanje. To zna?i da se glavnina, ako ne i potpun pristup samopoštovanju mora prona?i kroz doticaj s drugima. Posljedi?no tome je da ?e osoba koja ne može gajiti dobre osje?aje o sebi ulaziti u odnose koji ?e naizgled lije?iti sram. Nisko samopoštovanje je drugi izraz za osje?aj srama. Ovakvo samopoštovanja kroz bliski odnos s nekim stje?e se kad osoba sretne nekoga tko ?e zadovoljiti njenu fantaziju o izbavljenju. Fantaziju u kojoj ?e se jednog dana pojaviti netko i osloboditi je srama. Ova fantazija se ne može nikad ostvariti. Nitko nikoga ne može riješiti njegovog srama. Vjerovanje u ovakvu spasonosnu fantaziju razvija naputak za bijes. Primjerice, ?ovjek se oženi, ali duboko u sebi osje?a da nije dovoljno dobar i da ga zbog toga nitko nikad ne može istinski voljeti. Ovaj se osje?aj ra?a u usamljenom djetinjstvu i razvija u spasonosnu fantaziju koja ga je tješila u dugim usamljeni?kim satima. Muškarac ima predodžbu nekoga tko ?e se pojaviti jednog dana i zadovoljiti sve njegove potrebe, duboko ga voljeti i osloboditi srama i usamljenosti. Ovakvo stanje se opisuje kao «Zlatna fantazija». Njegova žena se osje?a u zamci njegovih o?ekivanja da ga mora spasiti. Mora mu neprestano dokazivati svoju ljubav i ako povremeno ne uspije u tome, on pobjesni. Sva njena nastojanja da mu udovolji, žrtvuje se, bude dobra prema njemu , isparit ?e u trenutku njegovog bijesa. Ne može pobijediti, budu?i da ne može biti savršena. Nema na?ina kako posti?i savršenstvo, budu?i da je utemeljeno na mašti. Energija bijesa raste do mjere u kojoj se ne može zadržati i šiklja van putem dozvole koju si je dao za to. Osje?a da ima pravo na bijes jer žena nije uspjela iskazati ljubav koja bi se uklopila u njegovu spasonosnu fantaziju. Iznena?uju?a osobina bijesa je da njegov vlasnik ne osje?a snagu te emocije. Budu?i da je bijes nesvjesan i poti?e se automatski, zapravo može mimoi?i svjesnost kroz kanal dozvole za bijes. Ovakvo stanje ?esto vodi u još ve?i bijes, jer muškarac može osje?ati da je reakcija koju prima nepravedna.
Odrasli s iskustvom bijesa uglavnom osje?aju da on nastaje «negdje izvan njih». Vjeruju da ga uzrokuju«drugi», iako se on zapravo poti?e iznutra. Pokazatelji prisutnosti bijesa i srama u ponašanju ili njegove obrane mogu se primijetiti u ku?nom nasilju, rasizmu, perverzijama, poreme?aju ishrane i jakim depresijama. Može se re?i da je sram klju?ni problem koji stvara jezgru za nastajanje ve?ine poreme?aja li?nosti. Svaka osoba odgovara druga?ije na svoj osje?aj srama, ali kad je Shakespeare napisao “Out damned spot!” mislio je na op?u karakteristiku srama, emocionalnu mrlju na ?ovjekovoj duši.

Pojava bijesa može se opisati kao psihološka izobli?enost nastala silnim utjecajem izvorne rane srama. Aktivno stanje bijesa prilago?ava stvarnost kako bi stvorilo na?in za njegovo istjerivanje. Slikovito re?eno, bijes mijenja stvarnost isto kao što seksualno uzbu?enje mijenja opažanje u trenutku uzbu?enja prije orgazma. Bijes stvara živa rana srama koja izvla?i snagu iz boli koju osoba osje?a zbog negativnog postupka ili kojeg je tako doživjela. Živu bol srama osje?a kao tjeskobu, strah, uznemirenost, muku, potištenost ili bijes. Prije iskaljivanja bijesa, osoba prolazi nekoliko stadija. U prvom stadiju, osoba može osje?ati rastu?u napetost u sebi zbog iskustva za koje vjeruje da je posramljuju?e. U drugom, um na ovu raste?u napetost reagira tako što nesvjesno i automatski traži objekt kako bi iz sistema istrijebio «otrovni» sram. Ovdje objekt može biti bilo što, nepoznata osoba koja se isprije?i u prometu, supruga koja posluži hladnu ve?eru ili rasplakano dijete. U tre?em stadiju, psiha smišlja racionalizaciju kako bi stvorila sredstvo okon?anja. Sredstvo okon?anja definira se kao “pravo na bijes” ili okida? koji opravdava istrijebljenje srama iz psihološkog sistema. Bijes je iskra koje izbacuje sram iz psihološke strukture u okolni svijet. Budu?i da je sram/zavist/bijes/krivnja sistem ostatak ponovo izvu?ene rane iz djetinjstva, predmoralan je i bez granica. Izbacivanje bijesa ogromno je olakšanje zbog pritiska kojeg stvara u psihi.

Osobe “sklone sramu” prili?no su emocionalno krhke jer su vlast nad tim da se osje?aju dobro prepustili drugima. Zapravo, gubitak odgovornosti za samopoštovanjem optere?uje odnos s tim da partner mora biti i spasitelj i neprestano savršen.

Prepuštanje vlasti nad svojim samopoštovanjem nekom drugom, stvara razornu zavist. Zavist zbog toga što smo svoju mo? prepustili drugome stvara želju za razaranjem tog drugog i samim time, razaranjem boli. Zavist postaje stvarnost prvenstveno kad osoba prepušta nekom drugom vlast nad svojim samoodobravanjem i kad podržava duboko uvjerenje da drugi ima sposobnosti koje ona nema. Razaranje drugoga zna?i uništenje potreba i vra?anje mo?i koju je osoba izgubila prepuštaju?i mu svoj potencijal samopoštovanja. Bijes dakle odgovara dubljoj boli nego ljutnja. Zavist poti?e sram i bijes jer osoba vjeruje da su drugi sposobniji od nje.

Zavist

Zavist je osje?aj da drugi imaju nešto što nama nedostaje. Zavist uzrokuje bol jer poti?e sram zbog nedostatnosti, slabosti i beskorisnosti. Tako?er stvara bijes zbog boli, budu?i da pokušava razoriti aspekte objekta kojem zavidi. Zavidna osoba želi izbrisati izvor zavisti pokušavaju?i ga eliminirati u sebi. Prepuštanje svoje mo?i drugima osloba?a posramljenu osobu odgovornosti da zadrži svoje samopoštovanje i tako se zaštiti od zastrašuju?ih posljedica neuspjeha i bijesa prema sebi. Kad drugi ne uspije ili ?ak odbije osobu u njenim traženjima izbavljenja, bijes ili opsjednuto razmišljanje može biti usmjereno na besprijekornog “drugog” pokušavaju?i ga tako kontrolirati ili promijeniti kako bi obnovio ili se zadržao na izvoru njegovanja samopoštovanja. Bijes se sastoji od magi?nog pokušaja obnavljanja fantazije. Bijesna osoba vjeruje da ?e njen bijes magi?no promijeniti drugoga u savršenu osobu. Ova namjera propada jer se žrtva ovakvog odnosa osje?a kao objekt, precijenjen, shrvan i na neki na?in nevidljiv. Takvo poimanje je o?ito usputnom promatra?u, ali ne i osobi koja bjesni. Ove osobe ne shva?aju zašto njihove supruge ili djeca ne žele biti kraj njih. Opsjednuto razmišljanje je vezano za bijes, ali je i odvra?anje pažnje koju psiha stvara kako bi izbjegla užas napuštanja i ogroman bezdan agonije srama.

Najbolja obrana od zavisti je potcjenjivanje objekta ljubavi. Potcjenjivanje druge osobe zna?i uništenje želje da trebamo druge. Kako bismo lišili druge njihove mo?i da nas spase i zaštitili se od poniženja, odbijanja, neuspjeha i srama, potcjenjujemo ih. Kad nam ta osoba više nije važna, možemo odstraniti posramljuju?e potrebe i povratiti mo? koju smo izgubili u osje?aju nedostatnosti. Opsjednutost djeluje kao obrana od dubokog straha, samoubila?ke prisile i dubokog srama koji je vezan za uspješnost. Na taj na?in opsjednutost se pokušava zadržati na objektu ljubavi kroz fantaziju da ?e se izgubljena veza obnoviti, a jaki neželjeni osje?aji stišati. Nekontrolirana opsesija može prije?i u nasilne fantazije koje se iživljavaju.

Bijes koji se skupio u zavisti, osje?a se potpuno opravdanim. Zavidna osoba je imala mo? i doživjela je neuspjeh. Stoga, oni koji zavide odgovaraju na te neuspjehe kroz osje?aj prava na bijes. Prerastanje unutarnjeg srama u vanjski bijes je trenuta?no, ali po prirodi je privremeno. Me?utim, posljedice proizašlog nasilja mogu biti trajne. Jak u?inak razornog bijesa je osobit zato što nema granica. To je divlja zvijer koja može iš?upati srca naših voljenih.
Krivnja nasuprot sramu

Krivnja potje?e iz razli?itog izvora nego sram. Dok je referentna to?ka srama sebstvo, referentne to?ke krivnje su postupci pojedinca. Sram se odnosi na sebstvo, a krivnja na postupke sebstva. Dok se ?in krivnje može eliminirati promjenom aktivnosti koja uzrokuje osje?aj krivnje, sram ostaje aktivna zna?ajka osobnosti. Ako osoba vjeruje da je loša to je zbog osje?aja da se takva rodila, dok krivnja uklju?uje vrijednost ili aktivnost koju se može promijeniti. Aktivnost se može poništiti, ali sebstvo ostaje. Krivnja je povezana s ponašanjem koje je opre?no ?udorednom ili eti?kom sistemu vriednosti. Krivnja je posljedica aktivnosti, prošle ili sadašnje, nešto što osoba radi, a što je prouzro?ilo osje?aj krivnje. Kad se prekine aktivnost koja stvara krivnju, osje?aj krivice se obi?no ublažava. U slu?aju dje?jeg zlostavljanja, osoba može osje?ati i krivnju i sram. Dijete se osje?a krivo zbog ?ina, a posramljeno zato što je bilo zlostavljano. U ovakvim okolnostima, ako osoba uspije prihvatiti svoju nevinost u trenutku tog iskustva, krivnja se može ublažiti. Odrasle žrtve zlostavljanja u djetinjstvu sklone su osje?ati posebnu krivnju, jer su kao djeca vjerovali da su na neki na?in odgovorna za pokudno ponašanje po?initelja. Budu?i da se djetinjstvo smatra egocentri?nim periodom odrastanja, djeca se osje?aju odgovorna za sve što im se doga?a, bilo pozitivno ili negativno.

Iako je krivnja vrlo mo?na i slojevita, ?esto se ublažava jednostavnim procesom ispovijedi. Izgleda da ispovijed neutralizira krivnju tako što ispovjednik pruža neku vrstu oprosta ili razumijevanja. Samosaka?enje, bi?evanje i mazohizam su naj?eš?e povezani s krivnjom, jer se krivnja ublažava kaznom. Osobe vjeruje da su sagriješile ili po?inile moralni propust pa je kazna izvor olakšanja za loš ?in.

Krivnja tako?er predstavlja razvoj višeg moralnog reda, jer pojedinac mora imati niz moralnih vrijednosti da bi uop?e mogao osje?ati krivnju. Zbog toga, krivnja se razvija u kasnijem periodu od srama. Ipak, sram i krivnja obi?no djeluju zajedno. Mogu koegzistirati u smislu” Osje?am se krivim za to što sam u?inio, a u?inio sam to jer sam loš.”

Dok sram predstavlja primitivnu ranu koja nastaje u vrlo ranom periodu razvoja, prije postojanja moralnog sistema, krivnja se razvija na osnovu usvojenog osje?aja o prihvatljivom ponašanju. Iz toga proizlazi da se sram, iako povezan sa sebstvom, podudara s osnovnim nagonima kao što su glad, nužda, seksualnost i identitet. Zbog toga vezanost koja se ra?a izme?u roditelja i djece postaje klju?na pri razvoju zdravog samopoštovanja i osje?aja da osoba može zadovoljiti svoje potrebe i dobiti ono što treba od svijeta.

Empatija i vezivanje

Empatija se ?esto brka sa simpatijom. Simpatija je stanje “sinkroniziranosti” s drugom osobom s kojom stvara emocionalnu vezu. Prema Websterovom rje?niku definicija simpatije je sljede?a:

Sklad ili slaganje u osje?ajima izme?u osoba ili od strane jedne osobe prema drugoj, sklad osje?anja u osoba sli?nog ukusa, mišljenja ili srodnog raspoloženja, sposobnost me?usobnog dijeljenja ?uvstava, pogotovo u tuzi ili problemima, suosje?anje i samilost.

Za razliku od simpatije koja se temelji na osje?ajima, empatija uklju?uje intelektualno rezoniranje i definira se kao sposobnost razumijevanja tu?eg iskustva koje može, ali i nemora uklju?ivati osje?aje.

Robert Katz ovako definira empatiju: “projekcija vlastite osobnosti na osobnost drugoga kako bi ga bolje razumio.” Theodore Reik definira empatiju procesom u ?etiri koraka:

1. Poistovje?ivanje, iskustvo našeg projiciranja na osobnost drugoga.
2. Utjelovljenje, odnosno preuzimanje tu?eg iskustva na sebe.
3. Odražavanje, primanje osje?aja iz iskustva kroz “indirektnu spoznaju” koja može dovesti do novih uvida.
4. Nevezanost, odnosno povla?enje od druge osobe u cilju postizanja “ razboritosti i pomnog promatranja” kroz objektivnije gledište.

Heinz Kohut opisuje empatiju kao sposobnost da se stavimo u tu?i um, što on definira kao « posredna introspekcija».

Veza izme?u majke i dojen?eta iziskuje suosje?anje, empatiju, simpatiju i jaku i zdravu ljubav. Dojen?e doživljava «izvornu empatiju» s majkom, jedinstvo ili stapanje, osje?a da s majkom dijeli isti emocionalni prostor. Ovakva privrženost ili empatijska vezanost klju?na je u stvaranju osobnosti i definira bazi?nu strukturu li?nosti koja je potrebna za razvoj i održavanje važnih odnosa kroz život.

Empatija može imati dvije namjere. Prva je ?ežnja da druga osoba shvati naše osje?aje, a druga, da mi shvatimo njene. Kao što je utvr?eno, bijes predstavlja neku vrstu potrage za empatijom ili simboli?ni napor da se u drugom stvori ista takva bol ili potraga za empatijom, ali samo u jednom smjeru. Izražavanje bijesa osloba?a pounutreni sram, ali to nije istinska empatijska, nego bolna povezanost. Kad osoba koja izražava bijes shvati da je to pokušaj stvaranja empatijske veze, osje?at ?e se manje posramljena i ne u takvoj obrani kad jasnije uvidi izvor svog bijesa.

Dijete koje ima iskustvo empatije poistovje?uje se s takvim kontaktima i nastavlja iste takve obrasce ponašanja s njoj zna?ajnim osobama u odrasloj dobi. Ipak, ako roditelji osobe nisu pokazali empatijsku vezanost, a umjesto nje stvarali bijesnu povezanost, ona ?e žudjeti za empatijskom povezanoš?u, ali ?e joj nedostajati sposobnosti za njeno ostvarenje. Ovaj koncept možda pojašnjava zašto se parovi opiru metodama za osloba?anje bijesa u svojim odnosima. Ne sva?aju se jer uživaju u tome, nego zato što im je to jedini na?in za ostvarenje snažne povezanosti.

Propusti empatijskog ponašanja u djetinjstvu ne isklju?uju u potpunosti mogu?nost uspostave empatijskog odnosa u odrasloj dobi. Odrasli koji postanu svjesni sebe i razumiju empatiju mogu nau?iti kako uspostaviti empatijsku povezanost. Taj zadatak iziskuje neku vrstu podrške stru?nog terapeuta zbog zaku?aste prirode i duboke osjetljivosti rana srama. Doduše, snaga osobne povezanosti ?esto je krhka. Mali empatijski prekid odnosa nastojat ?e potpuno prekinuti povezanost jer pojednici skloni sramu imaju velikih problema zadržati povezanost tijekom tih malih prekida. Pojedinci skloni sramu ?eznu za ljubavlju, ali njihova nastojanja ih naprosto potpiruju, budu?i da ulije?u u bijes i nekontrolirano prekidaju povezanost. Taj bijes izvire iz dje?jih rana i leži duboko ispod površine uzrokuju?i bol i tjeskobu gomilaju?i se sve dok ne provali van ili ne uništi povezanost s drugim.

Kako bi djeca shvatila zna?enje svojih osje?aja i potreba, roditelji im to moraju verbalizirati. Roditeljska empatija, komunikacija i ponašanje grade dje?je sposobnosti za izražavanje potreba, želja, strahova i tjeskoba, kao i mehanizme utjehe i zadovoljavanja potreba. Taj empatijski proces utjehe djeci omogu?uje izražavanje svojih potreba i stvaranje zdravih granica kad odrastu. Sposobnost stvaranja granica i strukture identiteta sukladna je kvaliteti i kvantiteti me?udjelovanja s roditeljima i drugim djeci zna?ajnim odraslima. Ako dijete doživi neprestano odbijanje nakon što je roditeljima izrazilo potrebu ili želju za ne?im, ti poticaji postaju »poveznice» s bolom srama ili bijesa. Ti empatijski prekidi koji proizlaze iz odbijenih potreba i želja prerastaju u idealizirana uvjerenja kako bi nama zna?ajni odrasli «trebali» znati naše potrebe i želje kao neka vrsta obrane od straha i odbijanja.

Idealizacija i obezvrje?ivanje

Dvije najja?e obrane koje stvara sram su idealizacija i obezvrje?ivanje. Intenzitet idealiziranih fantazija je proporcionalan ja?ini izoliranosti i usamljenosti tijekom dojena?ke i dje?je dobi. Kako bi se bijes i bol koje je sram nagomilao zadržao izvan vidokruga, dijete smišlja snažne fantazije koje služe u svrhu obrane od dubljeg i opasnijeg bijesa. Idealizirane dje?je fantazije dozrijevaju u romanti?ne ideale odraslih i ako se ne zadovolje, provaljuju u bijes.

Idealizacija dojen?e umiruje od agonije izolacije. Kad je dojen?e predugo samo, može si do?arati maj?inu sliku da ga utješi kad je nema. Ovakav umiruju?i proces je normalan razvojni zadatak i nastavlja se razvijati tijekom života. Ipak, ako dojen?e iskusi snažno zanemarivanje, odsutnost ili gubitak, razvija puno snažnije fantazije da se obrani od straha od napuštanja i bijesa. Tako zašti?uju?e idealizirane fantazije ne samo da tješe dojen?e, nego ga i brane od iskaljivanja bijesa koji bi nastao usljed zastrašuju?eg napuštanja. Dojen?e intuitivno strepi da ?e se majka još više udaljiti ako se usudi pokazati bijes. Ova nesvjesna želja za ispunjenjem neuzvra?ene ljubavi nastavlja se u trajnoj ?ežnji da se ispuni ono što je neispunjeno, stvaranje fantazije majke u drugima kako bi se opravdao izvorni gubitak. Posramljeno dojen?e, kad odraste, prenijet ?e tu fantaziju na svoju voljenu interesnu sferu, dijete ili prijatelja i na koncu ?e neizbježno opet iskusiti prvotno razo?arenje. Ovo poti?e probijanje bijesa ispod površine idealizacije. Osoba osje?a da ima pravo na taj bijes, budu?i da njen objekt ljubavi nije zadovoljio kompenziraju?u fantaziju. Regresirano dojen?e je sila u odraslom koja mijenja stvarnost bez da je osoba potpuno svjesna da se to doga?a.

Zanemarena djeca su u konfliktu vezanom za potrebe ovisnosti. Te potrebe mogu se najbolje opisati kao prirodna potreba za hranjenjem, pripadanjem i vezanjem za objektom ljubavi koji zadovoljava naše potrebe. Najbolji na?in da se obranimo od potreba ovisnosti ja obezvrje?ivanje važnosti drugih ili obezvrje?ivanje vlastitih potreba. Na taj na?in, osoba je zašti?ena od potreba za bilo kim i tako lišena mogu?nosti poniženja ili odbacivanja. Obrana od potrebe može se posti?i na dva na?ina: prvi, obezvrje?ivanjem drugoga jer nije savršen, a drugi, grandioznim i superiornim ponašanjem prema drugima. Odrasli koje su roditelji odbacivali, prema kojima nisu pokazivali pažnju i bili distancirani prema njima, okrenut ?e plo?u i prema drugima ?e se ponašati superiorno štite?i se tako od istog takvog ponašanja prema sebi. Unutarnji sram je toliko bolan da se obezvrje?ivanjem drugih izbjegava bolni osje?aj manje vrijednosti.

Idealizacija nastaje kao na?in izlaženja na kraj s bolnom usamljenoš?u i prerasta u takav strah od odbacivanja da osoba nije u stanju uspostaviti prikladne kontakte, a kroz obezvrje?ivanje drugih upravo postiže jaku usamljenost koje se želi poštedjeti. Krajnji rezultat je ostati emocionalno opustošen, pate?i se u grandioznosti vlastitog obezvrje?ivanja, bilo zbog zavisti ili zbog straha od ovisnosti, vje?no uzalud traže?i izgubljenu maj?insku pažnju.

Sažetak

Neizbježna posljedica ciklusa srama je da on umjesto razvijanja empatije ili komunikacije vodi u njegovo ponovo bu?enje, bol, strah, mržnju, nepovjerenje i stanovitu smrt ljubavi. Okolina je prepuštena nemilosti nasilnog ?ina kojeg ?esto ne razumije. Prijelaz iz srama u bijes nastaje u trenutku i ne može se shvatiti dugo nakon što bijes mine. Nakon što se bijesni otrov rasprši i ponovo povrati mir, po?initelj može osje?ati ogromnu tugu, grizodušje ili krivnju. Ti osje?aji ?esto dolaze prekasno. Ako je sram otrov, tad je bijes njegov predstavnik uništenja, primopredajnik pravde izvu?enih iz poruka koje bijes odašilje iz izvorne deformacije srama. Ako je bijes simptom, onda je bol nasilja zacijelo uzrok. Razumno je pretpostaviti ako su nasilje, bol i manjak empatije uzrok sramu i bijesu, onda su zdravi odnosi ispunjeni ljubavlju lijek tome. Ako je poznavanje sebe klju? razumijevanja li?nosti, onda je jasno da se, kako bi se postigla istinska empatija i uvid, otpor osvješ?ivanju mora prevladati.

Kao što nas ljubav spaja, znamo da nas mržnja razdvaja. Mržnja se može opisati kao neprestano stanje bijesa. Ako se zdravlje može posti?i razvojem ravnoteže izme?u mentalnih, emocionalnih, fizi?kih i duhovnih aktivnosti, onda je lije?enje srama u pojedincu tajna pronalaska istinski zdravog emocionalnog života. ?ini se da je ono što tišti ljudski rod «izvorni sram» ili izvorni grijeh, proizašao iz rane srama koji uništava sposobnost suosje?anja i empatije za sve oblike života. Ako možemo izlije?iti bijes i sram koji pritiš?e naš ljudski potencijal i uzrokuje takav razor, možda možemo odstraniti taj rak duše. Najvažniji element u procesu lije?enja srama je preuzimanje odgovornosti za nj. Moramo uvidjeti, gledati i shvatiti kako on utje?e na naš duh i kako ga usmjeravamo na druge. Gershon Kaufman piše:

Iako posljedice srama mogu biti ozbiljne, put do samopotvr?uju?eg identiteta leži u dubokoj ljudskoj sposobnosti za njegovim potpunim obnavljanjem, znaju?i da pojedinac može obnoviti me?usobni most komunikacije s drugom osobom, kad god to bilo i sa sviješ?u da su ljudski odnosi popravljivi. Takvim popravljanjem mosta komunikacije, sram se nadilazi. Nama zna?ajna osoba koja je sudjelovala u iskustvu stvaranja srama ne mora biti ta koja treba obnoviti most komunikacije. Netko novi tko je kasnije postao zna?ajan, prijatelj, kolega ili terapeut može postati ta osoba.
Ono što Kaufman rje?ito opisuje u svezi srama je istina. Na kraju krajeva, glad za me?uljudskim odnosima stvara ranu srama. ?ini se logi?nim pretpostavka da lijek sramu neminovno leži u kvaliteti naših odnosa s drugima. Ako je ponižavanje i zanemarivanje stvorilo prvotnu ranu, onda bi lijek trebao biti empatija i ljubav. Lijek protiv srama je da ga se kona?no razotkrije i izvu?e iz ?ungle nesvjesnog. Ako postoji nešto što predstavlja najklju?niju kvalitetu ljudskog života, onda je to vezanost. Vezanost iz ljubavi stvara zdravlje. Bijes nastaje zbog razorne vezanosti.

Važno je što sramu i umrloj ljubavi ima lijeka. Ako posramljivana osoba radi na uspostavljanju ljekovitih odnosa s ljudima, bijes zaklju?an u nesvjesnom izvu?e na svjetlo dana da se vidi, promatra, onda ?e nekontrolirani sistem koji ga je pokretao biti razriješen. Uvijek ?e biti ostataka boli jer se ne možemo u potpunosti odvojiti od svojih iskustava. Riješiti se srama zna?i da on kona?no ne?e s_meta_ti našoj sposobnosti u formiranju pouzdanih i ljubavlju ispunjenih odnosa.
Bajka «ljepotica i zvijer» dobro oslikava temu ovog ?lanka. Ono što je nekad bila zvijer postaje princ koji je kona?no voljen zbog onoga tko je iznutra. Tako svi možemo shvatiti što nas ?ini lijepima. Nadasve ljubav koja kuje ljepotu. To je suosje?anje i i prihva?anje koje stvara zdravlje i lije?i rane na duši nastale zbog srama i bijesa.

Moramo poduzeti zna?ajne korake kako bismo otkrili što je skriveno u nama, pogledali u izvor svoje boli i istražili kako, gdje, kad i zašto su nastale izvorne rane. Tada je najvažnije nau?iti prigrliti ih. To prihva?anje zna?i da ?emo rane zadržati kraj srca, a uništiti otrov. Protuotrov sramu je biti podrška samom sebi. Biti svoj branitelj od oštrih unutarnjih glasova dovest ?e do izlije?enja srama. Ostvarenje takve revolucije iziskuje vrijeme. Moramo nau?iti osjetiti ranjeno dijete u nama, prihvatiti da nam se nešto dogodilo i poštivati svoje namjere za prora?ivanjem boli, ?ak i ako neke metode isprva ne djeluju u?inkovito. Tajna izlije?enja srama leži u našoj sposobnosti osloniti se na sebe i druge sa suosje?anjem, uvažavanjem, razumijevanjem, empatijom i prihva?anjem.
Dokle god nismo u stanju vidjeti ili razumjeti kako sram oblikuje, zasjenjuje našu stvarnost, iskrivljuje nam vi?enje, ne?emo ga se nikad osloboditi. Ako možemo razotkriti zvijer u sebi i izložiti se svojem najdubljem sramu, kona?no ?emo shvatiti kako utje?e na naše vi?enje. Charles Van Den Berg veli da je psihologija «znanost o usamljenosti», a ono što se zacijelo razvija u srcu usamljenog djeteta je sram i bijes.

Na koncu, valja zaklju?iti da trebamo jedni druge, ne samo zbog utjehe, druženja, pažnje i ljubavi, nego i zbog uvida koje me?usobno dijelimo. Ne možemo otkloniti ono što ne vidimo. Kroz iskren, prihva?aju?i i neprosu?uju?i odnos mi sebe možemo vidjeti jasno i izvesti jedni druge iz tame. Jedino tako djetetu možemo omogu?iti prirodan razvoj u potpuno ostvarenog odraslog.