Jump to content
Depresija Forum

Gerda

Members
  • Content Count

    231
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    11

Gerda last won the day on July 4

Gerda had the most liked content!

Community Reputation

141 Neutral

About Gerda

  • Rank
    MASTER

Profile Information

  • Gender
    Female

Recent Profile Visitors

779 profile views
  1. Ono "moras da se trgnes" radije necu komentirati Nekako mi se cini (mozda grijesim, naravno), da su kod tebe ta tuga i depresija vise odraz realno nezadovoljavajucih zivotnih okolnosti, nego kemijski poremecaj. I da ces ti zivnuti, da ne kazem "iznova se roditi", kad ti se bitno poprave zivotni uslovi (sto je na kraju krajeva slucaj sa dosta ljudi) Eto, ucis jezik, planiras van, znaci boris se za neku promjenu. Djelujes mi kao inteligentan momak i vrlo empatican, vidim da posavjetujes druge i kad je tebi tesko. Vjerujem da bi ti fino "stajao" neki volonterski rad - tu gdje zivis ili kad odes van. Osim tog lijepog osjecanja da pomazes drugima, u nekim zemljama se volontiranje dosta cijeni u cv, a tako mozes i upoznati ljude slicne sebi, koji nalaze zadovoljstvo u necem smislenijem od ispraznih uzitaka Roditelji ce biti sretni kad vide da je tebi dobro, za to ne brini Pa kad malo stanes na svoje noge, moci ces pomoci danas sutra i toj siromasnoj djeci. Iako ne znaci ako su siromasni da su zato nuzno i nesretni. A kad porastu, moci ce i oni preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke
  2. Ima jedan topic - o poeziji, nasim stihovima, tako nekako Bas bi bilo super da podijelis s nama neku svoju pjesmu Ja to vec neko vrijeme namjeravam, ali nemam puno pjesama (poodavno ih vise ne pisem), a to malo sto imam, pojma nemam gdje su jer sam neuredna i neorganizirana s papirima Nemam sad to kad traziti, ali vremenom ako naletim, stavicu.... nisu nikakva remek djela u pitanju, ali sto kazu "papir svasta moze podnijeti", a tako i ovaj nas forum, nadam se
  3. Moram reci da nista nije definitivno, barem kad se o lijekovima radi. Svaki organizam je slucaj za sebe i drugacije reaguje na lijek. Znaci - ni psihijatar ne moze sa sigurnoscu znati sta tebi (ili bilo kom drugom) odgovara. Jedini nacin ti je da pod njegovim nadzorom i upustvima isprobavate dok ne nadjete kombinaciju lijekova i doze koje tebi odgovaraju. U ovom trenutku (to se vremenom moze i mijenjati). Ponekad nije to bas ni lako ni brzo pronaci. Zato budi iskrena s doktorom i strpljiva. Treba malo vremena da odredjena terapija proradi i da se organizam navikne. A onda ce sve biti ok
  4. Draga Sheldon.Cat, lijekovi stvarno jesu ponekad neophodni - pogotovo antipsihotici. Mislim ipak da i dobra psihoterapija (uz lijekove ili bez njih, ovisi o slucaju) moze biti i te kako korisna. Potrazi i tu pomoc, ako vec nisi - i ne odustaj ako odmah ne naidjes na dobrog psihoterapeuta/psihologa
  5. Koliko imas godina, ako nije indiskretno pitanje
  6. Kod vecine ljudi da, ali uvijek ima izuzetaka Inace je to (isto kod vecine) odlican AP, s jako malo popratnih efekata u odnosu na neke druge Ako vremenom pripazis malo na prehranu i malo povecas fizicku aktivnost, to povecanje moze biti neznatno (ili izostati) Sada je ipak najvaznije zdravlje i da se dobro naspavas, pa kad se budes bolje i jace osjecala, lakse ces se pobrinuti i za ostalo
  7. pa to je odlicno sto si uspio, obicno ovaj ad ljudi vide kao neku zadnju nadu u borbi protiv pusenja (sto po meni uopste nije tako) a kao ad pogotovo nije neka zadnja nada, uvijek ima drugih opcija ako ga psihijatri nerado prepisuju, valjda ima neki razlog naravno, niti znam kakav problem imas, niti sta si sve probao
  8. Meni ovo zvuci kao neki korak naprijed, nagovjestaj neke nove, zrelije faze. Bude to pomalo bolno, ali mislim da nema niceg zdravijeg i ljepseg od preuzimanja kompletne odgovornosti za svoj zivot.
  9. Mozda da prvo procitas kako je dalje tekla "avantura" ova dva forumasa s tim lijekom? Koliko se sjecam, ne bas tako idealno. Iako je naravno svaki organizam drugaciji, pa samim time i reakcija na lijek. U svakom slucaju, sretno!
  10. Gerda

    Socijalna fobija

    Kako kad - s puno oscilacija. Ovisno i o ljudima i o svemu i svacemu. Ustvari tu socijalnu fobiju (koja se po novom mislim zove "socijalno anksiozni poremećaj"), ja sam preimenovala, barem sto se mene tice, u "socijalnu averziju". Nemam znaci neki strah od ljudi, nije to fobija. Ljudi me uglavnom uznemiruju i budu mi naporni i/ili dosadni. Anksioznost, to da, pa moglo bi se reci i da se plasim nekih konfliktivnih situacija u koje me mogu dovesti, vise nego njih samih. U vecim dozama ne podnosim ni drustvo najmilijih mi ljudi. Godinama sam morala raditi svakakve poslove da bih prezivjela. Pa sam u najgorim momentima uhodala i tehniku disasocijacije, glume, ne znam ni ja kako nazvati. Ne preporucujem nikome, barem ne na duzu stazu. Jer kad godinama postavljas tako neprobojnu barijeru izmedju sebe i situacije/drugih ljudi, to bude bas nezdravo, ostavlja posljedice. Da pojednostavim, pada mi na pamet nesto sto sam jednom davno cula od jedne kolegice s posla. "Kad si nesretno zaljubljen/a, zamislis tog muskarca/zenu kako sjedi na wc-u i vrsi veliku nuzdu." Tako je isao recept Mozda se moze primijeniti i za stranke, probaj, valjda ne moze skoditi
  11. Gerda

    Sigurnost

    Mislim da se taj osjecaj nesigurnosti (obicno usko povezan i s niskim samopouzdanjem) uglavnom vuce iz najranijeg djetinjstva. Mi koji kao sasvim mala djeca nismo imali taj dragocjeni osjecaj zasticenosti i sigurnosti od strane roditelja (ili drugih ljudi koji su nas cuvali) vucemo to cijeli zivot sa sobom. I nazalost, cesto trazimo nacine da potrpamo te rupe na sasvim pogresne nacine. Lose partnerske veze i brakovi, bezvezna "prijateljstva", alkohol i druge droge. Trcanje za nekim materijalnim bogatstvom, titulama i svasta. Nista od toga i nitko, ama bas nitko, nam ne moze (i ne treba) zamijeniti roditeljsku bezuslovnu ljubav u djetinjstvu. Mozda donekle pas Sto prije to shvatimo i prihvatimo, to bolje za nas. Barem je takvo moje misljenje, of course
  12. Gerda

    Sigurnost

    Sigurnost sam sticajem okolnosti naucila pronalaziti iskljucivo u sebi. Super osjecaj. "Uzdaj se u se i u svoje kljuse" Godinama sam bila bas onako kao neko izgubljeno dijete. Sad hvala Bogu imam neki skromni prihod, drage ljude. Nista od toga ne smatram sigurnim (jer to i nije). Naucila sam da sve to moze nestati "preko noci". Sve materijalno, ljudi isto. Lijepo mi je znaci sto to sve imam, ali znam da bih prezivjela bez svega i bez svih. Do daljnjeg naravno, na kraju nitko od nas ne prezivi, jbg
  13. Evo, spomenula sam upravo ovaj problem pisuci o tome kako se osjecam danas, pa da ga izdvojim. Mozda i postoji vec negdje, to ne znam. Nisam sigurna ni gdje staviti ovaj topic - jer je ta patoloska pojava (kao npr. i poremecaji paznje, nesanica itd.) karakteristicna za vise mentalnih oboljenja. Prvenstveno se veze za postraumatski poremecaj (gdje dozivljava vrhunac u onim famoznim "flashback"-ovima) - ali moze biti prisutna i u raznim drugim poremecajima (bipolarni, anksiozni itd). Mozak dakle - obicno pod utjecajem velikog stresa, nespavanja i slicno (vjerojatno i pod uticajem nekih lijekova/droga) - dodje u stanje da se PRETJERANO sjeca. Ovo bi znaci bilo suprotno od amnezije (gubitak pamcenja). Evo da navedem primjer: meni tako padaju na pamet raznorazni detalji, dogadjaji, ljudi (naizgled odavno zaboravljeni) od prije puno, puno godina. Sa zastrasujucom svjezinom detalja. To "bombardiranje" (nimalo ugodno, kad se razmase) kod mene uglavnom bude podstaknuto nespavanjem, pretjeranim stresom, tj prejakim radnim ritmom, viskom stimulansa generalno. Nauka i istrazivanja potvrdjuju da se uglavnom lakse sjecamo desavanja (kako dobrih, tako i losih), koja su bila popracena nekom snaznijom emocijom. Ali - avaj. Meni je npr. nedavno doslovce tako udarila o mozak jedna mala drvena klupica iz dvorista u kojem sam odrastala (prije hrpu godina). I vidjela sam znaci odjednom tu klupicu - u punom njenom "sjaju" - onako nekako "prljavo" bijele boje, oljustena, s nekom duguljastom rupicom po sredini (valjda da se tu gurne ruka i lakse prenosi). Tko zna gdje je i kako zavrsila ta klupica, decenije su prosle a da je ja nisam vidjela ni na slici. I tesko je zamisliti kakve su snazne emocije mogle biti uz nju vezane (iako je sve, dakako moguce). Ali... Eto i nje da me zvekne u moj napaceni mozak Klupica bi bila eto neki sasvim bezazleni primjer, u moru drugih. Ali kad tako pocnu bombardirati razne stvari, zivotinje, biljke, drvece, ljudi (najgora opcija, svakako)... Bio mi je tako nedavno dojezdio i neki sasvim nevazni, slucajni lik iz daleke proslosti, susjed jedan star i zlocest, koji me je jednom otkucao baki (opasna je bila baka) jer me je vidio kako u povratku iz skole (mala sam skroz bila) namjerno gazim po lokvama. To je inace bila super stvar (koju povremeno i danas radim - samo sto tu gdje zivim rijetko pada kisa). A isto sam znala stati s kisobranom ispod jednog napola prerezanog oluka, kroz koji je voda kad je kisilo padala onako bas velikom snagom i bas je bilo fino tako stati ispod i slusati kako nakupljena kisa udara o kisobran Skrecem s teme. Uh. Kao film neki - s razbacanim i (naoko) nepovezanim detaljima i scenama. Mozak - kao neki stari kompjuter prenatrpan svim i svacim, uz to jos bez anti-virusa. A koliko toga ima tako natrpanog... nije ni cudo da zapinje. Zanimljivo je to... do koje mjere se usijecaju takvi detalji u svima nama (pa i u onim zdravim ljudima). I koji mehanizmi zaduzeni da to brisu, ciste... zakazu. Mogu li se oni nekako "popraviti" (meni pomaze odmor, san i sto veca redukcija stimulansa) ili i pokvariti. I kod zdravih ljudi (e sad bih stavila slicicu onog malog sto nasloni bradu na saku i nesto se premislja i dvoumi, ali ga nema). Eto - ako zelite podijeliti iskustva vi kojjima se desava nesto slicno. Ili ako nista - da vidite da niste sami. Da se nista ne desava "samo meni". Ni u cemu ustvari nismo tako originalni i posebni kao sto to cesto vjerujemo da jesmo
  14. Pa... nisam bas ubijedjena da bi ti bio tako kategoricki stav da je netko drugi u pitanju. Ali eto, ako mislis da je tako, pa onda vise samilosti prema drugima? I prema sebi. Ne znam... ima ljudi koji su stvarno pocinili strasne stvari drugima. Ali ti se obicno ni ne kaju. Vjerujem da i ti najgori zlocinci nekako sve posloze sebi u glavi tako nekako, da to po njihovim mjerilima nije nista strasno. Kako bi inace zivjeli sami sa sobom? A oni sto pate i neumorno se kaznjavaju, obicno nista ozbiljnije nisu nikome ni skrivili. Osim samima sebi, naravno. Tko zna cije pogreske i frustracije ispastaju i okajavaju... Vjerojatno im se to usadjuje odmalena od strane okoline (o tome sam pisala nedavno na drugoj temi)
×
×
  • Create New...