Jump to content
Depresija Forum

Marko_230

Newcomers
  • Content Count

    4
  • Joined

  • Last visited

Community Reputation

1 Neutral

About Marko_230

  • Rank
    Baby

Recent Profile Visitors

28 profile views
  1. Brige ne proizlaze zbog životnih okolnosti, već zbog trenutnog stanja u mojoj glavi, osjećaja da mi fali dio mozga, da mi je usporen tok misli, smanjena koncentracija, pažnja i ostalo Hvala
  2. Srdačno vas pozdravljam ! Preći ću odmah na stvar Prije 2014. sam bio vedar, tada 20-godišnji mladić. vedrog duha, bistih misli. Slobodno vrijeme sam uglavnom provodio u prirodi, fotografišući i vozeći bicikl. Moram napomenuti da imam jedan rijedak sindrom, BW sy. (Q87.3) i zbog tog sindroma izgledam malo drugačije od ostalih. Zašto ovo pišem reći ću vam kasnije. Znači do 2014. bio sam sasvim normalan, psihički stabilan, nikad nisam imao potrebu da idem kod psihologa. Npr. prag tolerancije mi je bio takav da me gotovo ni jedna provokacija ne može izbaciti iz takta. Kako sam vrijeme uglavnom provodio sam, u prirodi, nije mi u prilog išlo loše kišno vrijeme (inače nisam ni meteoropata), pa sam tako 2014. na proljeće, čitav proljetni raspust, svih 10 dana presjedio u kući. (Dobro, bilo je izlazaka do prodavnice i to, ali sve što sam planirao za te dane, npr vožnja bicikla, odlazak na neka mjesta... nije se ostvarilo). I tako ja čekam da stane kiša, čekam makar jedan dan kad ću moći da izađem na bicikl ili negdje, prekraćujem vrijeme na ovaj ili onaj način i u tom čekanju, možda negdje 8-9 dan raspusta, imao sam osjećaj kao da mi se skuplja, sužava mozak. Ono što moram napomenuti jeste da taj osjećaj skupljanja mozga NIJE DOŠAO KAO POSLJEDICA TUGE. Nisam tih dana bio tužan nego sam samo čekao hoće li se više to vrijeme popraviti. A nisam nešto bio ni nervozan (živčan) zbog toga. Ali "ubijala" me ta monotonija. Znao sam da mi se nešto u glavi dešava ali nisam znao šta. To mi se desilo u toku jednog popodneva, možda u roku od 2-3-4 sata. Bio sam zbunjen, osjećao sam kao da gubim kontrolu nad sobom (ne u smislu nevoljnih pokreta, nego u smislu rasuđivanja ili mišljenja). Npr. prvih dana sam sam sebi zadavao nešto tipa nabroji 10 domaćih životinja, 10 divljih itd. Mučila me i zaboravnost. Upisao sam fakultet, učio sam dobro, mogao sam zapamtiti. Iz jednog razloga se nisam javio kod stručnih lica, a to je jer sam mislio da je u pitanju demencija (konkretno Alzhimer), jer sam čuo da pogađa i mlađe ljude. I to saznanje bi me dotuklo još više zato što znam da je to trenutno neizlječivo. Nastavio sam koliko-toliko normalno funkiconisati, tu prvu 2014. teško, imao sam utisak da su svi pametniji od mene, a ja da sam zarobljen u kandžama koje mi blokiraju misli. 2015. i 2016. mi je bilo malo bolje, ajde da kažem privikao sam se, međutim i dalje sam osjećao da mi "fali" dio mozga. Nemam taj protok misli kakav mi je bio prije. Gdje god da odem upamtim to, ali sa smanjenim utiskom, nema više stvari i događaja od kojih mi zastane dah kad ih se sjetim. Prva veća tuga, reći ću ustvari nezadovoljstvo životom, je uslijedilo 2017. Tada su mi se mnoge stvari skupile i nisam više mogao izdržati i zaplakao sam, plakao sam onako kao dijete, na krevetu. to je bio i prvi malo veći šok u životu. Skupilo mi se sve, i što niko neće da se druži sa mnom (zbog toga me niko ne prihvata, što ostavljam utisak bolesne osobe), i što me svi zbog toga izbjegavaju, i što neću nikada imati ženu, djecu, porodicu, i što me tata pravi budalom (najblaže rečeno, ne bih u detalje)... To kad sam plakao je bilo znači 2017. početkom januara. Sredinom januara mi je ponovo uslijedio ovaj osjećaj skupljanja mozga, samo ovaj put još veći. Mislio sam da sam skrenuo sa uma, dani su mi tokom januara i februara prolazili kao u snu, postao sam pričljiviji i otvoreniji nego ranije. Tada krećem da tražim pomoć. Nakon razgovora sa dječjim neurologom (mamin je kolega pa sam zato išao kod dječjeg), došlo se do sumnje da je u pitanju depresija. Zatim je uslijedio razgovor sa psihologom i kroz sedmicu-dvije (proljeće 2017.) dobijem prvu dozu antidepresiva. Sad trebate shvatiti jednu stvar. Kroz sve ove godine kako mi se to desilo, a ponajviše od januara 2017. ja uglavnom ne osjećam tugu kao osjećanje, nagon da mi se plače, ma ni najmanju potištenost. Kao glavno osjećanje bih naveo brigu, da sam zabrinut za budućnost, za nastavak svog života (i to ne stalno, nego s vremena na vrijeme). Ono što je stalno prisutno je osjećaj da mi fali pola mozga, da nisam potpuno svjestan svijeta, vremena, prostora, okoline. Tok misli mi je usporen. Život prolazi pored mene. A tugu ne osjećam, kao ni radost ni sreću. Ništa me ne čini istinski sretnim, isto kao i kad bi sad saznao neku tužnu vijest, ne bih mogao da zaplačem. Osjećanja i sjećanja su površna, bez trajnog utiska na iste. To je vidjela i moja doktorica, spec. psihijatrije i ubijeđivala me je da nisam depresivan. Na kraju mi je dala, citiram, "samo malo antidepresiva" (najmanju dozu Elicea-e). Pošto mi nije pomoglo izgubio sam nadu i odustao sam. Promijenio sam psihijatra, 2018. dobio drugog doktora, sasvim je korektan i mnogo mi je prijatniji razgovor sa njim (npr. za razliku od njegove kolegice on ne zahtijeva da ga gledam u oči). Dobijem jači AD (Azelereya i Flunisan). Početna doza nije imala nikakvog uticaja, ali kod povećanja doze je mi se probudila akatizija (agitacija, nedostatak sposobnosti da budem miran). To sam prijavio doktoru, izvršene su korekcije u doziranju, ali nešto kasnije prestao sam da ih pijem jer mi ništa nisu pomogle. Zadnji naš susret je bio 2019. godine, mislim u novembru, kada me je ponovo uhvatio isti osjećaj skupljanja mozga i još veće konfuzije. Tad sam dobio još jači AD, ali kad sam popio prvu dozu odustao sam, jer mi je stanje bilo malo je reći grozno. Ukočio sam se, jedva sam zaspao tu noć. Osjećam se kao da nisam sposoban u bilo kojoj sferi. Ne vjerujem da mogu raditi (imam 26 godina i ove god. sam diplomirao). Osjećam se kao da nisam sposoban da donosim kvalitetne i prave odluke u životu. Nemam cilj, nemam nešto čemu težim. Lijepo se osjećam boraveći sa djecom (mali brat i sestra), ali mislim da nisam sposoban ni da čuvam djecu iako sam djecu opštenito jako volio. Volio sam vožnju bicikla, auta, sad neću da vozim ni bicikl, a kamo li auto jer sam konfuzan, nisam koncentrisan, ne mogu da držim usmjerenu pažnju. Nekad ne povežem dvije logične stvari ili ih povežem tek kasnije. Čitanje nekog teksta, knjige i gledanje filmova me brzo uspava. Mozak mi radi kao u leru. Često neki tekst čitam više puta ili molim sagovornika da ponovi dio onog šta je ispričao. Ako se shvati činjenica da nisam uglavnom tužan, pa i to da moje prvo stanje "pomućenog" uma 2014. nije došlo kao posljedica tuge i stresa (ali sva ostala kasnije jesu), da li je ovo kod mene depresija, PTSP, ili je u neki teži poremećaj, koji je neizlječiv, npr. trajna promjena ličnosti? Antidepresivi mi više odmažu nego što mi pomažu, predložio sam doktoru EKT, on je to odbio jer mi kaže da "ja nisam za EKT". Naravno, svjestan sam da niko ne može da uđe u moju glavu, ali na najslikovitiji način pokušavam objasniti kako se osjećam. Ako dozvolite još jedno poređenje (a to sam i doktoru rekao), osjećam se kao osoba kad ode na neko duže putovanje, pa kad stigne na mjesto gdje je pošla, prvih dan-dva nije u potpunosti svjesna da je tamo (svjesna je da je tamo, ali nema utisak, doživljaj), e tako se ja osjećam od 2014. (i sve gore i gore, pojedine stvari su već počele da blijede iz mojih sjećanja) Međutim stičem utisak da moj doktor uopšte ne zna koja mi je dijagnoza (ne ljutim se ni najmanje) ili zna a neće da mi kaže. To ću ga već ispitati kad smognem snage da se ponovo naručim. Do 15. godine sam imao 5 operacija u opštoj anesteziji, tako da opštu anesteziju podnosim dobro. Ne znam da li prepreka za EKT može biti to što sam beba imao epilepsiju, ali zadnja 23 EEG nalaza su uredna. Takođe uredni su i nalazi EEG i MRI rađeni 2017.
×
×
  • Create New...