Jump to content
Depresija Forum
lana3

Izbjegavajući poremećaj

Recommended Posts

Sami pojmovi poremećaja ličnosti i fobije se duboko razlikuju. Poremećaj ličnosti je puno širi i manifestira se na mnogo širem spektru situacija, dublje je ukorijenjen u ličnost. To ovako površno kako vidim razlike. Neka neko bolje upućen nadopuni ako želi.

 

On 3/18/2017 at 9:33 PM, kruška said:

Čitala sam da ga hoće sjediniti, šta je bilo s tim ne znam, moguće je da su ga sad izbacili iz dijagnoza u drugim zemljama, a ovdje se svakako nikad ne dijagnosticira.

 

On 6/18/2016 at 6:24 PM, secerlema said:

Dijagnostikovan mi.

Izbegavajuci poremecaj licnosti sa sizotipnim elementima.

Jebi ga.

 

Evo na prošloj stranici.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 3/18/2017 at 3:43 PM, kruška said:

Sve to su i simptomi soc. fobije, ja zaista nemam pojma po čemu se taj poremećaj razlikuje od SF, možda sam to već i pisala.

 

Alden and colleagues in their review paper on this topic make a good point: If you look at the definitions of these two conditions given in the Diagnostic and Statistical Manual for Mental Disorders, the overlap between these two conditions makes sense: The definition of Social Phobia focuses on performance situations, but it includes difficulty with dating and friendships. These latter difficulties are a core feature of Avoidant Personality Disorder. It is not surprising, then, that there would be significant overlap between two conditions that are defined in similar ways. This is the reason that some expert believe that the two disorders reflect the same underlying problem, with Avoidant Personality Disorder merely constituting a more severe and persistent form of Social Phobia. This is why some believe that the two disorders should be combined for future incarnations of the DSM into a category of Social Anxiety Disorder.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Ja bih,iz nekog svog ugla gledanja,razliku između socijalne fobije i izbegavajućeg poremećaja opisala tako da osoba koja boluje od SF još i može da ima donekle očuvano (kakvo-takvo) samopoštovanje i makar donekle očuvanu pozitivnu sliku o sebi i nekim svojim sposobnostima...Dok,nažalost, osoba sa izbegavajućim poremećajem nema faktički nikakvo samopoštovanje (u prevodu-nema poštovanje takoreći ni prema jednom jedinom segmentu svoje ličnosti) :( Eto,to bi bila neka najosnovnija razlika po meni,najkraće rečeno...Možda i grešim,ali to bi bilo iz nekog mog ugla gledanja.

Iskreno mislim da je izbegavajući poremećaj ličnosti jedan veoma ozbiljan poremećaj,i da u suštini nije ništa "lakši" niti "manje ozbiljan" nego,recimo-granični ili paranoidni poremećaj ličnosti,na primer...Možda se neće baš svako složiti sa mnom u tome,ali ja zaista tako mislim.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Ja sam garant ovo imala bar u proslosti, kompletno sve simptome. Imam i sad u tragovima. Mozda sam ga ublazila zbog izlazenja iz zone komfora, a i decko mi je mnogo puta ustanovio, u mnogim situacijama, da se ponasam tako. U stvari, nemam i nisam imala samo 1 simptom, ali necu reci koji.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 3/18/2017 at 9:33 PM, kruška said:

Čitala sam da ga hoće sjediniti, šta je bilo s tim ne znam, moguće je da su ga sad izbacili iz dijagnoza u drugim zemljama, a ovdje se svakako nikad ne dijagnosticira

 

Ja imam mesani sizoidno-izbegavajuci poremecaj licnosti.

Prvo su mislili da sam cist sizo, posle su mi preimenovali dg u f61, tj.mesani poremecaj licnosti.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Može li jedno pitanje za sve one koji boluju (ili koji smatraju da boluju) od Izbegavajućeg poremećaja ličnosti?

 

Pitanje je jednostavno: Šta je ono što volite?

 

Dakle,šta volite da radite,koje su to aktivnosti koje vas ispunjavaju...Postoje li neki ljudi koji vam u emotivnom smislu mnogo znače (s obzirom da ovaj poremećaj,između ostalog,karakteriše izbegavanje većine socijalnih kontakata i svih onih situacija gde nam se može desiti da dođe do bilo kakvog emocionalnog vezivanja sa nekom drugom osobom)? Ako vam već ljudi i-uopšteno govoreći-međuljudski odnosi u životu ne znače previše (ili ako je jednostavno vaš poremećaj učinio da vremenom pobegnete i da se sklonite od njih "na sigurno"),šta je onda to što vam je značajno? Jednom rečju: Kakve su to sve aktivnosti i oblasti koje vas ispunjavaju,i uspevaju li one makar donekle da ispune tu neku unutrašnju prazninu,vremenom nastalu usled osiromašenog socijalnog života? :huh2:

 

Kakve su vam misli? Odakle crpite motivaciju? I na samom kraju,ono poslednje (a verovatno i najteže) pitanje: Da li smatrate da je život sa APD u suštini jedno veliko mučenje...Ili možda ipak postoji neka mogućnost da ličnost obolelog pojedinca vremenom,u kakvoj-takvoj meri,ipak postigne neki "sporazumni dogovor" sa ovim poremećajem,u smislu da čovek vremenom nekako može da se privikne,te da nauči da manje-više skladno funkcioniše u svakodnevnom životu i pored prisustva svih pomenutih (u određenim situacijama-dosta onesposobljavajućih) simptoma?

 

Eto,to bi bila neka pitanja koja bi me interesovala (u smislu-na koji način ljudi zapravo vide ovaj poremećaj u sebi,i na koji način vide sebe u njemu)...

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

ne znam kako prije nisam shvatila, ali ovaj poremecaj potpuno opisuje moje ponasanje do prije nekih godinu dana. ne kazem da sam ga imala ili imam, ali mozda se uz granicni provukao nekako, ne znam. ugl u drustvu sam bila "ona koja suti" i oduvijek su oko mene ljudi u mojoj glavi, kad sam sama u stanu ili gledaju kroz prozor i pricaju o meni (pozitivno ako sam ok raspolozena) ili mi pozvone, iznenade me. na ulici ili me prate ili mi pridju... ali ti ljudi u mojoj glavi su uvijek pozitivni, uvijek nesto lijepo. u stvarnosti nemam apsolutno nikoga, mnogi kazu da su sami, a imaju obitelj, rodbnu, prijatelje, jednog ili tri, ali nekog. ja imam decka, mamu koja mi se zali na starog i starog pred kojim moram biti dobro i super da bi manje gnjavio mamu.

s bivsim npr nisam podnosila kontakt dok spavamo, u biti i inace mi je svaki dodir smetao, to ga je izludjivalo, nije znao kako sa mnom uopce, a sa sadasnjim volim da me zagrli, osjecam se zasticeno i toplo. a s njim sam krenula doslovno dan nakon sto sam prekinula s bivsim. to su opet neke od znacajki i ovoga i granicnog.

mislim da mi se stanje poboljsalo kad sam lyricu pocela piti, sad kad pogledam, jos uvijek sam razocarana i ljuta kad je prodavacica u trgovini bezobrazna, ne pozdravi i slicno. ali vecinom pricam uvijek sa svima, cak sama zapocinjem razgovor, i na predavanjima i u drugim situacijama. i to bez alkohola, prije je "lijek" za moju sutnju bio alkohol. vise mi ne treba, mogu komunicirati s ljudima.

zudim za prijateljima, uzasno, i nadam se da cu naci nekog s kim mogu pricati, tko ce htjeti pricati sa mnom, ne mislim na ozbiljne razgovore, nego kava, druzenje i to.

no, unatoc svemu losem, ne mogu se odvojiti od decka. pitam ga za svaku sitnicu sto misli kako da napravim, tek nedavno sam uplaseno pocela neke odluke sama donositi, on me ohrabruje u tome, uvijek kaze da sto god mislim da treba da tako napravim, a ja se uzasno bojim da ne pogrijesim.

iako sam debela, ne bojim se izaci van, znam da ne mogu sakriti to odjecom koju imam, ali jednostavno me nije briga. prije, kao dijete, sam nosila samo muske i prevelike majice, da bih se sakrila, sad sve manje.

tako da, nekih stvari sam se rijesila, ali neke su jos tu... mislim da jedino nikad necu prestati s tim svijetom u svojoj glavi jer to oduvijek imam i stvarno ne mogu ni minute izdrzati bas potpuno sama sa sobom.

 

@archaic, iako mozda ne spadam ovdje, mozda napola, ali ovo gore je univerzalan odgovor, za sve poremecaje, na tvoje zadnje pitanje: ocito je moguce pobijediti neke vlastite misli i strahove i relativno normalno sudjelovati u zivotu.

volim voznju biciklom i igranje sa psima. ali nikako da se natjeram na redovno vozenje, eto, sada vec bez straha po danu vozim bicikl, nekada je to bilo iskljucivo nocu u zabacenim dijelovima mog malog grada. vise ne mislim da izgledam ko idiot i veselim se kad prodjem izmedju dva parkirana auta ili nekako lijepo izbjegnem prepreku :D mozda su sitnice, ali te sitnice mi daju hrabrost da nastavim misliti da ipak znam voziti bicikl i ne izgledam debilno na njemu.

a sa psima, jos uvijek se bojim kritike drugih vlasnika i opcenito ljudi na moj nacin odgoja i postupanja s njima, ali pokusavam pravilno raditi i ne osvrtati se na zle komentare, vjerovati da dajem sve od sebe i da me ipak postuju oni koji trebaju: moji psi.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Ja mislim da imam ovo. Naravno, ne mogu tvrditi 100%, ali svi su znakovi tu.

Apatija i ravnodušnost spram svega, do nekog užasnog stepena. Malo to varira ali u globalu je tako. Ne postoje ispunjujuće aktivnosti na duže staze. Ne postoji pretjerana želja za novim stvarima, učenjem nečega novog, stjecanjem novih znanja, općenito okolnim svijetom. Visoka inhibiranost prema vlastitim emocijama (moja teorija je da dođe do emociinalnog isključenja kako bi se lakše podnijeo neki izrazito stresogeni događaj pa se to stanje kasnije pretvori u kronično). Ako duže traje zaboravi se kako je to dobro se osjećati u vlastitoj koži. Osjećaj rascjepkanosti, neintegriranosti, nefunkcionalnosti.

Obzirom da socijalne situacije stvaraju neugodu, vremenom se izgradi nedefinirani strah od ljudi općenito, što dodatno pojačava svakodnevni stres i onemogućava zbližavanje. Ipak izgradiš nekoliko površnih odnosa (je li to očajnički pokušaj, je li uklapanje u kalupe iako bi najradije samo blejao i gledao u točku, je li to oboje, ne znam)... Ipak se nekako uspiješ probiti do poneke osobe, pa budu 1-2 osobe s kojima se zbližiš toliko da ti postanu veoma drage (ali i tu si s rezervom, prikočen, ne ideš do kraja). Što se aktivnosti tiče, ruminirajuće podsvjesne misli, kronični stres toliko s vremenom uzmu maha da ne možeš ni u čemu istinski i dugo uživati. A da stvar bude gora, ne možeš ni biti u miru i tišini sa samim sobom. Motivacija varira, od beznadežnosti i osjećaja besmisla do toga da želiš promijeniti svoj život i povjeruješ da je to zaista moguće. U mom slučaju, za sebe sam vrlo malo toga uradio, školovanje, štrebanje i mnogo toga drugog eto da drugima valjda budem dobar, barem.

Liječiti se možda može ali uz snažnu pomoć izvana, jer osoba sa APD je toliko uronila u autodestruktivni obrazac ponašanja da se sama ne može izvući.

Eto Archaic, nadam se da si bar malo bolji uvid dobila.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Pronalazim se u svemu sto je rekao Tovar.

Share this post


Link to post

Nikad nemojte samo da dajete sebi dijagnoze.

Nemojte da citate o dijagnozama, simptomima, potonucete u njih, identifikovacete se sa njima, necete moci da vidite da ste vi vise od te dijagnoze i da postoji svet mimo tih silnih dijagnoza.

Ako bas sumnjate, idite kod psihologa, radite testove, evo kome treba, ja mogu da dam broj vrhunskog psihologa da radite testove...

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 4/14/2017 at 1:55 PM, secerlema said:

Nikad nemojte samo da dajete sebi dijagnoze.

Nemojte da citate o dijagnozama, simptomima, potonucete u njih, identifikovacete se sa njima, necete moci da vidite da ste vi vise od te dijagnoze i da postoji svet mimo tih silnih dijagnoza.

Ako bas sumnjate, idite kod psihologa, radite testove, evo kome treba, ja mogu da dam broj vrhunskog psihologa da radite testove...

Eto vam na! Čitajte sto puta iz početka ako vam nije jasno. Nismo psihijatri ni psiholozi. Taman ako neki od članova i je, ovdje na forumu njegova diploma ne važi. Naše riječi nisu recept za sve. Što je jednome lijek drugome je možda otrov.

Za dijagnozu, prvo kod liječnika opće prakse po uputnicu pa kod psihologa na razgovor i testiranje a onda kod psihijatra po terapiju.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Bas tako Macak :)

Uostalom, molite se bogu da nemate dg poremecaja licnosti jer je to dijagnoza za ceo zivot koja se samo lekovima i dugotrajnom psihoterapijom moze drzati pod kontrolom.

 

Ne znate sta znaci postati psihotican jer godinama niste izasli iz sobe, zaglavljivati po bolnicama, nemati prijatelje, osecati jednu duboku unutrasnju prazninu koju nista ne moze da popuni.

Kad ni sa kim niste bliski jer ne mozete, ne zelite, ne znate kako. Sta znaci ukociti se kad neko samo krene da vas zagrli.

Mene gotovo niko osim sestre ne grli jer ne mogu to da podnesem.

Kada je gotovo izvesno da ste nesposobni da zasnujete svoju porodicu, kada ne mozete da se istinski povezete sa drugim ljudskim bicem, kada se grozite seksa...

Ja imam 27 godina, i nikad se nisam zaljubila.

 

To je surova, neulepsana realnost ovog poremecaja i zaista mi je zao ako se iko od vas u ovome pronalazi.

Jer onda vam ne treba pakao posle smrti, vi ste vec u paklu i gorite.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Pa eto,verujem da ponekad ljudima dobro dođe da čuju i tuđe viđenje određenog problema...

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

A mene niko nije zagrlio 8 godina, otkad mi je deda umro, mislim da je kad počnem da pišem probleme počelo da preovladava stanje kao da sam otišao na neki drugi forum da se nešto hvalim, valjda sam pre imao nerealna očekivanja po pitanju saveta i prijateljstava, ili bar ovde mogu da pišem o onome u čemu sam najbolji, nažalost problemima, dok ne klepe knockout pa tad ni to.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 4/15/2017 at 5:35 PM, archaic_tiger said:

Pa eto,verujem da ponekad ljudima dobro dođe da čuju i tuđe viđenje određenog problema...

 

slažem se ali pritom ne treba invalidirati tuđu patnju

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Kako to misliš,Nibrist? :huh2: Hoćeš da kažeš da si na nekim drugim forumima pokušavao da napišeš nešto u vezi svojih poteškoća,ali da tamo nisi nailazio na dovoljno razumevanja...Je li to?

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 4/15/2017 at 4:02 PM, archaic_tiger said:

Mislim da si malo izdramatizovala svoje stanje...

za tebe drama

za mene svakodnevna borba

do kraja zivota

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 4/15/2017 at 7:57 PM, archaic_tiger said:

Kako to misliš,Nibrist? :huh2: Hoćeš da kažeš da si na nekim drugim forumima pokušavao da napišeš nešto u vezi svojih poteškoća,ali da tamo nisi nailazio na dovoljno razumevanja...Je li to?

Ne samo javno, al šta oÄekivati od foruma ovakvog tipa, da napišeš da si silovan i to bi bilo ko dobar dan.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 4/15/2017 at 8:43 PM, archaic_tiger said:

Pa,da.

 

Pa imam valjda pravo da napisem kako se osecam vezano za svoj poremecaj? Cak da i dramatizujem?

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Upravo tako...Isto kao što i svi ostali imamo pravo da iskažemo svoje mišljenje.

Edited by blackadder

Share this post


Link to post
On 4/15/2017 at 2:27 PM, secerlema said:

Bas tako Macak :)

 

Uostalom, molite se bogu da nemate dg poremecaja licnosti jer je to dijagnoza za ceo zivot koja se samo lekovima i dugotrajnom psihoterapijom moze drzati pod kontrolom.

 

Ne znate sta znaci postati psihotican jer godinama niste izasli iz sobe, zaglavljivati po bolnicama, nemati prijatelje, osecati jednu duboku unutrasnju prazninu koju nista ne moze da popuni.

Kad ni sa kim niste bliski jer ne mozete, ne zelite, ne znate kako. Sta znaci ukociti se kad neko samo krene da vas zagrli.

Mene gotovo niko osim sestre ne grli jer ne mogu to da podnesem.

Kada je gotovo izvesno da ste nesposobni da zasnujete svoju porodicu, kada ne mozete da se istinski povezete sa drugim ljudskim bicem, kada se grozite seksa...

Ja imam 27 godina, i nikad se nisam zaljubila.

 

To je surova, neulepsana realnost ovog poremecaja i zaista mi je zao ako se iko od vas u ovome pronalazi.

Jer odna vam ne treba pakao posle smrti, vi ste vec u paklu i gorite.

 

nisam aktivan na forumu vise a niti planiram zbog raznih okolnosti ali ovaj post je najbolji post kojeg sam imao priliku procitati i toliko je realan i toliko pogadja u srz problema da je neopisivo

dode mi da ga isprintam i uokvirim na zid koliko je dobro napisan

bas je borba do kraja zivota nazalost i istinski pakao na zemlji

 

@secerlema samo da te pitam: da li ti vise zivis u fantaziji a prolazis sve te stvari kao sto su ljubav itd...u glavi dok u realnosti je to nesto sasvim suprotno?

recimo u fantaziji ti nemas strah ili neku jaku averziju prema fizickom kontaktu i funkcioniranju opcenito (da li uopce imas tendenciju da cesto fantaziras ako to uopce i radis)?

no ako ti se takva ista prilika pruzi i u stvarnosti tvoj organizam reagira suprotno i samim time stvara neopisivu patnju zbog manjka svega onoga sto je ljudski i sto bi naravno "trebala" kao ljudsko bice po nacinu na koji jesmo i funkcioniramo prolaziti ali to ne prolazis upravo iz navedenih razloga u postu

da li bez obzira na mentalno stanje koje imas ponekada isto tako imas potrebu ili ti dolazi bioloska potreba za: ja bih ljubav mene organizam sili, ja bih radjala mene organizam sili a ja to tako ne mogu

 

recimo da je tvoje stanje uma sljedece (pokusati cu ti na primjeru iznjeti malo kretenskom ali opet ima smisla): recimo da si muha i 10 metara od tebe je jedna fina velika balega i netko te naglo poklopi sa staklenom casom

ti i dalje vidis tu balegu u daljini posto je naravno staklo prozirno i osjetis njezin fenomenalan miris posto casa malo dihta ali nema sanse da razbijes to staklo nema nikakve sanse da prodes i da se probijes do te balege

sta mislis o ovome?

Edited by blackadder

Share this post


Link to post

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now

×
×
  • Create New...