Jump to content
Depresija forum

Archived

This topic is now archived and is closed to further replies.

pascalus

Pani�ni napad, anskioznost, fobija i depresija.

Recommended Posts

Nedavno sam imao prvi paniÄni napad koji je bio zastraÅ¡ujuće iskustvo. :o Pod velikim sam pritiskom i stresom u zadnje vrijeme jer moram ici raditi u inozemstvo u kompaniju gdje je mnogo ljudi, odnosno radnika, i sve je to za mene stresno jer ne znam sto me ceka i kako cu sve to dozivjeti, ali se ne mislim predati. Vratio sam se sa sezone u 9-om mjesecu nakon pola godina napornog i stresnog posla, nisam koristio nikakve tablete, u slobodno vrijeme bih Å¡etao i slusao glazbu, sjedio na plaži, gledao film ili Äitao knjigu. Pomalo sam i pod socijalnom fobijom, mogu biti s nekim jedino kome vjerujem i koga poznajem ali kod vece koncetracije ljudi jednostavno sam uznemiren.

 

Imam 30 godina, lijecio sam se od depresija mjesecima, u nekoliko navrata u razmaku od dosta godina, to mi nista nije pomoglo. Prakticki sam u depresiji na neki nacin cijeli zivot, nekad je depresija mala, nekad velika. Nekad ne mislim o tome, pogotovo kad radim, a i u poslu sam imao problema u smislu borbe za sebe i svoja prava, nisam se imao volje nikad izboriti da sam u pravu, trpio sam nepravdu i nekolegijanost sve zbog bezvoljnosti da se izborim za sebe i drugome ocitam bukvicu ili mu iznesem svoje neke argumente i viđenja, uglavnom, radio sam svoj posao i šutio, što se tice tehnike posla tu sam bio odlican i namjerno sam bio jako predan poslu samo da me ne obuzme tuga i depresija ili negativne misli, tezio sam perfekciji cisto da si nekako vratim samopouzdanje a ono mi je uvijek padalo, povremeno se dizalo.

 

Inace, moj slucaj je specifican. U depresiji obicno ljude sebe zapustavaju, nemaju ambicija niti zelja i osjecaju se manje vrijedno. Ja vrlo drzim do odijevanja, uvijek sam obrijan (na poslu moram biti) i cesto se dobro sredim i zapravo ne smatram da sam manje vrijedan, zapravo smatram da sam vrijedan i vrlo sposoban, a to misljenje dijelu i nadređeni. U poslu nekad znam stvarno imati izljeve bijesa da pocnem derati i vikati se jer trpim neke nepravde i emocije u sebi i nakupljenu kolicinu stresa. Zbog manjak samopouzdanja nemam autoriteta nad mlađim i neiskusnim radnicima a trebao bi. Nekako sam poslusan previse a sve je to zbog manjka samopouzdanja i nemogućnosti da se konfrontiran s nekim argumentima nego se samo smjestim u nekakvu 'comfort' zonu.

 

Nemam želje da izlazim vanka, pogotovo u disko ili nocni klub jer imam malo samopouzdanja u sebe a i osjetim nemoc da nekako priÄ‘em nekoj djevojci jer jednostavno nemam to samopouzdanja i osjetim se slabo, dok mi se svi drugi Äine potentni i samopouzdani i onda je meni sve gore. Jednostavno se ne mogu opustit, ukocen sam i puÅ¡im cigaru za cigarom da nekako budem samopouzdaniji i obicno utonim u nekakvu kontemplaciju. Nemam neki problem izaci u kafic, ali tamo gdje imam naviku i gdje znam da nema puno ljudi. Gdje je puno ljudi odmah me poÄne stezati nervoza i ukocenost i konstantno buljenje u mobitel gdje pokusavam preusmjeriti misli. Imam osjecaj da me ljudi analiziraju i to mi smeta i jednostavno stvara ukocenost, prakticki me ubija. Ne mislim da je socijalna fobija snazna, ona oscilira, zavisi o raspoloženju.

 

Ali da se vratim na paniÄni napad kojeg sam imao prije skoro mjesec dana. Izlazio sam vanka unutra, iz toplog u hladno na balkon puÅ¡iti, imam nekih obaveza i okupacija i pritisak i napetost pa mi je potrebama za cigaretama neodoljiva. Razmisljao sam o tome kako ce mi biti raditi u inozemstvu gdje uskoro trebam poceti raditi i stalno sam o tome svrljao preko interneta i tako danima, okupiran svim time i pod stresom od suoÄavanja sa neÄim novim gdje ne znam Å¡to me Äeka.

 

I odjednom, u sigurnosti i rutini svog doma odjednom mi se poÄelo vrtjeti, onako blago, kao da ću izgubiti svijest, bez ikakvog povoda. Osjetio sam kako mi klonu nogu, kao da su od pudinga, srce mi je jako udaralo i imao sam osjecaj da ce eksplodirati, uhvatio me nenormalan strah, imao sam osjecaj da umiran, vrtio sam se po stanu, amo-tamo, ne znajuci sto da ucinim, imao sam osjecaj da sam gotov, da je to srcani udar ili mozdani i da cu izgubiti svijest i umrijeti. Polako mi je mrvicu dolazilo bolje pa se vracalo, kao u nekakvim valovima. Proslo je deset minuta uznemirenog hodanja po stanu i drzanja za glavu, imao sam osjecaj da gubim razum i da cu se srusiti i izgubiti svijest i umrijeti. Izletio sam iz zgrade i poceo trcati prema zamracenim portunima, bila je noc, opet sam poceo trcati u stan nazad jer sam imao osjecaj ako sjednem i stanem da cu jednostavno izgubiti svijest i zauvijek nestati. Tresle su mi se ruke, srce je udaralo, teže sam disao. Nazvao sam brata da doÄ‘e po mene, nije mogao ali je poslao prijatelja da doÄ‘e po mene. Izletio sam iz zgrade u auto i odmah me prijatelj pitao kao 'Å¡to ti je' i 'smiri se', uznemirano sam jecao da me brzo vodi u hitnu jer sam gotov. Bio sam totalno otupljen i strah mi je prožimao Äitavo tijelo, gubio sam osjećaj u nogama i dizao sam paniku. Tamo u hitnoj su me posjeli, mjerili mi tlak, i srce i neke sitnice. Puls mi je bio visok, i pomalo tlak iznad normalno, poslije deset minuta fiziolosko stanje se smirilo, ali blag strah i blaga vrtoglavica i nemoć su me u prekidima obuzimali. Nakon pretrage krvi, tlaka i srca upucen sam u bolnicu neurologu. Tu mi je strucna sestra, za razliku od ovih nezainteresiranih u hitnoj, bila jako usluzna i brizljiva. Dobio sam neki diazepam, mjerili su mi opet srce i radili pretragu krvi i sve je bilo u redu. Sestra mi je uputila nekakva pitanja, poput jeste li naporno radili ili uzimali nekakve lijekove, na Å¡to sam rekao da nisam, Å¡to i nisam, osim da podosta puÅ¡im, pogotovo u zadnje vrijeme. Spomenula je savjetovanje s kuÄnim lijeÄnikom i potencijalnoj uputnici psihologu.

 

Sutra sam saznao preko neta da sam imao paniÄni napad, znao sam za simptome anksioznosti, imam ih u intervalima stalno, nekad intenzivno nekad zanemarivo, zavisno o okruzenju. Svom doktoru sam objasnio da sam imao paniÄni napad na Å¡to se i on složio, propisao mi je xanax ali nisam htio ici psihologu nego nekakavo brzo rjesenje. I sad se borim sa strahom da ce se to ponoviti. Gdje god doÄ‘em, bilo u kafić ili neki javni objekt poput banke, poÅ¡te i sliÄno poÄne me hvatat strah da će me ponovno uhvatit paniÄni napad i da necu moći kontrolirati sve to i necu moći pobjeći i da ću se osramotiti. To me poÄinje izluÄ‘ivati. Xanax mi je bio slab, nije mi djelovao umirujuće, pa sam preÅ¡ao na xelex, samo je problem Å¡ta pomaže tek druga tableta koju popijem prije spavanja gdje sam smiren i neopterećen i poÄinje mi se spavati. Ali ne mogu uopće viÅ¡e otici u kafic a da me ne uhvati strah da ce me uvatiti ponovno napad i onda pokusavam skrenuti misli i vrpoljim se i hvata me briga i strah i onda samo odletim. To me poÄinje izluÄ‘ivati jer ne mogu viÅ¡e uživati u kavu, priÄati s nekim opuÅ¡teno jer sam okupiran tim neizvjesnim strahom da će paniÄni napad ponovo doći. Zato Äesto ostajem kući. IzaÅ¡ao sam i u teretanu i tamo se strah od panike lako može prikriti i sve se moze pripisati vjezbanju pa mi je bilo lakse, opet sam malo svako iÅ¡ao u wc da se umijem i opustim. Ali ova borba me izluÄ‘uje. Iako sam Äitao da napad panike fizioloÅ¡ki nije opasan mene je strah od javne sramote i osjecaja bespomocnosti. Pogotovo sada kada moram ici na razne tecajeve i preglede za posao. Å to ako panika bas tada nadoÄ‘e? To je ono Å¡to me izluÄ‘uje. Panika je puno gora za mene od bilo koje depresije jer je stanje emocija i osjecaja jako intenzivno.

 

TakoÄ‘er mi je samopouzdanje dosta slabo, nemam autoriteta, nemam komunikacijske vjeÅ¡tine, ondnosno nema volje niti ideja za razgovor s drugim ljudima, odnosno hvata me depresija, i Äesto utonem u sebe i razmiÅ¡ljanja, ali se nekako borim, vozim biciklu i imam kratki faza kada se osjecam dobro, inspirirajuce i samopouzdano, ali to brzo proÄ‘e. PraktiÄki gubim volje za život ponekada, ljudi mi idu na živce, odnosno njihova sreća i samopouzdanje, imam osjecaj da su svi sretni osim mene, iako ponekad se pravim da sam sretan ili da sam samopouzdan ali to mi iscrpi energiju. Uglavnom, ponekad otiÄ‘em i u prirodu i osjetim se malo lakse ali opet me tistu misli iz proslosti i svi ti neuspjesi koji me muce, i sve nepravde i nepriznavanja od strane drugih. Odlazak psihijatru bi me jos vise slomio jer bih izgubio i ovo malo dostojanstva sta imam o sebi, izgubio bih osjecaj vrijednosti i mislimda bi me i prijatelji odbacili. Svi znamo kako druÅ¡tvo gleda povrÅ¡no i s predrasudama na to. Nekad uletim u auto i vozim veliko brzinom do drugog grada ili mjesta i vratim se samo da bih nekako kroz to nabio adrenalin, suzbio apatiju i ravnodusnost, ili podigao samopouzdanje.

 

I doslo je do toga da moram uletiti u auto, juriti po cesti i kruziti po okolnim cestama da bih se doveo u stanje koje je manje apaticno i bezvoljno da bih mogao sjesti u kafic ili popiti kavu s prijateljem. Nekako ni u druÅ¡tvu nemam ideja za razgovor, obicno sam sutljiv, nekako se Äesto odspojim i lutam, Äak mi idu i na živce tuÄ‘i razgovori. Svaki dan mi je isti, težim za nekom promjenom, razmiÅ¡ljam o tome da će neÅ¡to samo od sebe doÄ‘i bolje. Ne znam viÅ¡e Å¡ta da mislim i Å¡to da napravim da ne budem klonula duha.

 

Imam Äesto iracionalne strahove, strah me da nisam zatvorio plin, da će možda eksplodirati, strah me tusirati kraj bojlera jer mislimnda ce me drmnuti struja, strah me zaspati uz upaljenu vatru u peci jer mislim da bi mogao se povratiti dim i ugusiti. Prepadnem se kada Äujem hitnu u gradu ili vatrogasce jer dobijem navalu straha da mi je izgorio stan ili umro netko moj, ili kad mi doma zazvoni telefon odmah me uhvati panika da je rijeÄ o necem tragicnom, da se nesto dogodilo. TakoÄ‘er se bojim i otvorenih prostora, velikih visina.

 

Imam Äitavu paletu strahova, ponekad naleta bijesa i nekad sam razdražljiv jako, sve mi ide na živce i smeta. Smeta mi i televizija i vijesti i reklame, sve mi djeluje nekako lažno i besmisleno. U svemu vidim krajnosti i ne mogu viÅ¡e uživati u životu. Mislim da me to u prekidima već dugo dogaÄ‘a. Imao sam faza kada nisam bio depresivan. Sada viÅ¡e ne osjećam Äuvsta, jako sam ravnoduÅ¡an, sve mi je besmisleno i jako samo umoran od svega. Jako mi se tesko dignuti ujutro, imam jako potrebu za dugim spavanjem i to me ubija jer mi proleti dan i treba mi dosta vremena dok doÄ‘em sebi od iscrpljenosti i malaksolosti, ali opet se nekako borim, vozim biciklu, otidjem u teretanu, ali nakon kratkog stimulansa i zadovoljstva opet me pocne muciti i stezat, stalno mislim o proslosti i kako sam nesto trebao napraviti. Ne zelim piti tablete jer ne vjerujem u njih, pio sam ih dosta. Ne želim posjet lijeÄniku jer se osjećam stigmatizirano i to bi me dodatno moglo dotuci.

 

Meni je lakse kada Äitam vaÅ¡e postove jer to je dokaz da nisam sam, iako mi se Äini da su svi drugi sretni i da jedino mene to muÄi. Već se godinama borim, nekad mi je solidno, nekad dosta dobro, nekad loÅ¡e a nekad katastrofalno kada poželim da nisam nikad roÄ‘en.

 

Meni je najveći problem panika i socijalna fobija, jer depresija je moj vjerni dugogodiÅ¡nji prijatelj. Ne znam kako se vlastitim moćima oduprijeti od straha od straha, odnosno od napada, to je kao neki kukac koji se ugnijezdio u mojoj svijeti i glavi i koji Äeka kada da me napadne a da to ne znam. To me totalno ubija jer me onemogucava da nesto postignem u zivotu, da komuniciram i druzim se vise s ljudima i da postajem socijalan.

 

Hvala šta ste me saslušali, mislim puno toga bih još mogao pisati ali zasad je to samo to.

:)

Share this post


Link to post

S obzirom da si osoba sklona depresiji i anksiozosti to je verovatno zbog predstoje'eg preseljenja u inostranstvo, sto je jedan od najve'ih okidaca anks. i depresije. Posavetuj se sa psihoterapeutom, ako imas para kako da to prevazidjes i ublaziz. Evo jedna kniga, odlomci o panicnim napadima, mnogima je kazu pomogla. http://www.akademijauspeha.com/knjige/izvodi_iz_knjige_strah_od_%20zivota.pdf

Share this post


Link to post

Panicni, anksioznost, socijalna fobija-moji problemi... Jako dobro si opisao napad, identicno je i kod mene. Spominjes osjecaj ravnodusnosti, meni je to npr. idealno stanje i sad se upravo tako osjecam. Zanimljivo mi je to za izazivanje adrenalina, ali mislim da to nije dobar nacin za lijecenje problema. Cak ti moze samo stetiti i izazvati novu paniku.

 

Ja sam samostalno smanjila panicne na minimum. Ako zelis neki savjet, pisi u inbox, da ne duzim ovdje.

Share this post


Link to post

Spominjes osjecaj ravnodusnosti, meni je to npr. idealno stanje i sad se upravo tako osjecam.

I ja se tako osećam već duže vreme, da li zbog terapije ili neÄega drugog ali ljubomorno Äuvam to stanje, Ävrsto ga "držim" i ne pada mi na pamet da ga ispuÅ¡ta.

Zaista mi pomaže, ne mogu da opišem koliko.

Share this post


Link to post

Antidepresivi dovode u to stanje ravnodusnosti, meni je jedno vreme odgovaralo. Posle mi je jako smetalo, u tom stanju se gube gotovo sve emocije i jako je tesko ziveti tako, cim sam prepolovio kolicinu ad-a koju pijem ponovo sam "osetio" zivot.

Share this post


Link to post

Osjecaj ravnodusnosti nije posljedica uzimanja depresiva. Tablete ne uzimama godinama nikakve, osim zadnjih mjesec dana xanax i xelex zbog paniÄnog napadaja. RavnoduÅ¡nost je posljedica mnogih razocaranja, osjecaj da se nista ne moze promijeniti, da nece biti bolje. To je stanje koje mi traje godinama, ne vidim izlaza iz sivila, jednostavno se predas i prepustis ravnodusnosti, nemas agilnosti niti ambicija, a opet se nekako boris i nema rezultata, danonocno razmisljas kako rijesiti to stanje, dali treba promijeniti sredinu ili nesto drugo. Razmisljam na druge nacine neke, pokusavam naci neke okupacije i hobije, voznja biciklom u dugim rutama, odlazak u teretanu, setnje prirodom ali sve je to kratkotrajno. Cim se vratim u svoj 'comfort zone' odnosno svoju kucu dolazi ta ubitacna rutina. Cigara za cigarom, glazba i filmovi, citam knjige ali se slabo i koncetriram. Isao sam i u Crkvu nekoc gotovo svakodnevno ali mi nije pasalo, zapravo Crkva mi je odbojna, i sve manje vjerujem u Boga, odnosno nemam potrebe za vjerom jer mi ne pomaze. Dugo sam vjerovao da je ovo neki križ nakon kojeg cu dobiti neku nagradu, moram proci kroz pakao da bi uzivao konacno nakon te pokore. Ali nakon nekih godina i sad kad sam presao prag kasnih dvadesetih gubim vjeru u Boga, Äak viÅ¡e, sada mislim da je vjera neka vrsta emocionalnog antidepresiva, nekakav obrambeni mehanizam od kojeg postajes pasivan u životu i nadas se nekom boljem stanju na onoj strani, nekakvom raju, možda ponovnom roÄ‘enju.

 

Sada sam promijenio paradigmu, želim se trgnuti i neÅ¡to napraviti u životu. Uskoro me ceka posao u inozemstvu koji zahtijeva komunikaciju s mnogo ljudi i gdje cu biti izložen pogledima i to mi stvara stres, mislim da je to bio i okidaÄ, kako je netko gore spomenuo, za paniÄni napad, ali ne mislim se predati samo tako zbog paniÄnog napada. Borim se svim silama, ali i dalje me spopadne jeza uci u kafic, poÄinjem se polako tresti, Å¡to ako me ovdje meÄ‘u ljudima spopadne panika i ljudi mi se poÄnu smijati? To me doslovno ubija, ne mogu se socijalizirati. Vise sam bio socijalan kada sam imao socijalnu fobiju, a i sada je djelomiÄno imam, sve zavisi s kim sam.

 

Mislim, život mi je dno dna, imam svoje svakodnevne rituale, ne vidim izlaza, samo mastam o boljem, i tako vec godinama. Ne mislim psihijatru niti psihologu, oni me ne razumiju, ne vjerujem u male tabletice, za mene su one obicni komadic praÅ¡ka, koji me u najbolju ruku može samo uspavati, a ja ne patim od nesanice nego od Äitave palete psiholoskih i emocionalnih preoblema. I mrske su mi fraze tipa 'razmisljaj pozitivno', 'snaga je u tebi' itd... takve fraze upucuju mi oni koji nikad nisu iskusili ono sta ja prolazim. Najbolja terapija mi je ovaj forum gdje se mogu istresti bez ustruÄavanja jer smo ovdje svi s istim problemima, nekome je gore neko loÅ¡ije, a neko se i izvukao. I meni je žao ovdje nekih ljudi kada Äitam njihove postove i probleme, imam osjecaj kao da smo svi prokleti jer dok cijeli svijet uziva mi smo zabijeni doma uz laptop i kompjutor i ovdje tražimo pomoć, gutamo supstance od farmaceuta, nitko nas ne shvaca, svi se ostali vanka smiju i zezaju, svi uživaju a mi patimo. I Å¡ta je najgore sve to krijem od prijatelja i poznanika, nekako mi je dosadilo praviti se sretan i ambiciozan, to stvarno iscrpljuje, facijalni izraz lica mi je ukocen i djelujem zamisljeno, pokreti su mi nekoordinirani i nespretni, pogotvo pored ljudi kada me hvata anksioznost i panika, ima osjecaj da su sve oći uprene u mene i da me svi zumiraju i rezoniraju, da me osuÄ‘uju ili da me možda i ogovaraju, jer sam nekako drugaÄiji, introvertan i povucen i zatvoren. Uopće se ne znam zezati niti zafrkavati u druÅ¡tvu kada sam u lokalu, a lako se naljutim na zezanciju i shvatim je ozbiljno, ne mogu se opustiti niti priÄati iÅ¡ta, samo bacim suvisli i dosadni komentar, uopće nemam socijalne niti komunikacijske vjeÅ¡tine. DoÄ‘e mi da pobjegnem u Novi zeland u neki gradic gdje me nitko neće poznavati jer me svaki dan ovo izluÄ‘uje i ubija, i to se ne dogaÄ‘a mjesecima negod godinama.

 

Nekda se osjecam dobro ali to je samo kratkotrajno stanje pod odreÄ‘en stimulansima, kada se opijem od muke pa mogu sve nespretnosti pripisati alkoholu. Samopouzdanje mi je nula, zadnji put sam izaÅ¡ao u disko prije godina dana, bio sam ukocen i puÅ¡io cigaru za cigarom i lijevao u sebe Äasice i Äasice konjaka samo da pobjegnem od tog stanja svijesti. I uvijek me muÄi poslije kako sam se doimao, jer me netko ogovarao ili osuÄ‘ivao, kontantno vracam filmove kako sam ispao u druÅ¡tvu par prijatelja/poznanika za kavom, i stalno sve analiziram i mozak mi se toliko iscrpi da mi se spava i budim se kasno i legnem kasnom, jer me uvijek neÅ¡to muci i steže u grudima, i onda popuÅ¡im kutiju cigara dok si rekao keks, jer doÄ‘e mi da urliÄem. Ponekad znam biti razdražljiv i najmanja sitnica mi smeta, zapjenim se od ljutnje i jedino se mogu isresti svojim ukucanima, jer svaka sitnica mi smeta. Ponekad me uhvati opsesija slaganja stvari, i onda Äistim i slažem po nekakvim redoslijedima. Mrzim kada mi je navlaka na trosjedu malo naborana ili ako daljinski stoji ukrivo. Novine i katalozi mi idu na živce i premjeÅ¡tam ih po veliÄini i boji po nekakvom redoslijedu, slažem robu po nekakvom redoslijedu dok me opsesija ne proÄ‘e, eto imam i taj opsesivno-komulzivni poremeÄaj i on me ubija. Zapravo ne znam kako da izaÄ‘em na kraj sa samim sobom, želim odletjeti negdje u svemir, milijardu svjetlosnih godina daleko od planeta zemlje gdje cu imati mir.

 

I naravno da imam suicidalne misli, i to vrlo žestoke, nekada mi doÄ‘e da se objesim u inat svima koji me ne razumiju. doÄ‘e mi da se prijavim u neke gerilce na bliskom istoku da me tamo netko ubije, da ne ispadne da sam se sam ubio, jer tko samoubojice žali. A Äesto zamiÅ¡ljam i svoj sprovod. I pogotov sam sad depresivan i melankoliÄan kada dolazi Božić jer me Äini nesretnim. Nijedna djevojka me neće iako sam zgodan i lijepo se oblaÄim, ali samopouzdanje mi je nula, Äak su neke djevojke zainteresirane za mene ali poÅ¡to sam im Äudan i pasivan nekako ne žele da mi priÄ‘u. Sve kažu da sam im Äudan a svima kojima sam se javljao preko druÅ¡tvenih mreža su me blokirale iako sam bio fin, ali pomalo oÄajan i zato su me prekrižile. Jednostavno nemam srece u nijednom aspektu svog života.

 

ProÅ¡le godine sam prvi put položio u autoÅ¡koli s 29 godina. Bio sam najstariji u ekipi u uÄionici. Uspio sam rijeÅ¡iti testove iz prve, vožnju iz druge. instruktor mi je rekao da mi je tehnika vožnja dobra, ali da sam neÅ¡to zamiÅ¡ljen. ÄŒak sam i za vrijeme polaganja padao u melankoliju i depresiju, ti sati vožnje su me ubijali, no nekako sam rijeÅ¡io to. Nakon položenog znao sam voziti po gradu i okolici i razmiÅ¡ljati, turirati na cestama, nabijati si nekako samopouzdanje i onda u tom stanju pun samopouzdanja uletiti i kafic i praviti se frajer a u sebi sam zapravo ranjiv i tužan. I djevojka se zanimala za mene ali ja samo dajem povrÅ¡ne komentare, ne padaju mi nikakve ideje za razgovor, mislim da ce me osudjivati i sliÄno. I onda sebe poslije mrzim i otiÄ‘em u teretanu dok ne plivam u znoju i pomalo mi svi idu na živce. Izgradio sam tijelo za mjesec dana, od placa Å¡to sam zaraÄ‘ivao na sezoni kupovao najbolje i najskuplje koÅ¡ulje, gaće i patike, najskuplje losione i parfeme, ali uspjeh s djevojkama nigdje. Onda se bacim u Äitanje, malo Äitam psihologiju, malo Äitam teologiju i neke zanimljive znanstvene knjige Äisto da uplovim malo u svijet apstrakcija i zaboravim na okolinu. I svaki dan je isti, zaboravljam koji je dan i datum, da nema mobitela nebi znao. Ponekad doÄ‘em u pekaru kupiti kruh i zaboravim novcanik, jer toliko sam uznemiren i nekoncetriran, ili idem uci u auto a nisam ponio kljuceve, pa opet zaboravio cigarete, pa ovo pa ono. I onda sam cijeli dan nemiran i jedva Äekam kada ce pasti noc da mogu leći na trosjed i gledati filmove, mada me ne zanimaju, svi filmovi su mi isti, nista me ne fascinira.

 

Dakle, imam dugogodiÅ¡nju depresiju s tendencijom pada i rasta, napadaje panike, agorafobiju, socijalnu fobiju, anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremecaj i sto sve ne. Nekad imam osjecaj depersonalizacije, nekada sam ga imao intenzivno u zadnje vrijeme ne, jedan problem rijeÅ¡im a doÄ‘e drugi. Nikada nisam bio potpuno osloboÄ‘en od svih strahove. Sve se to odrazi na kvalitetu života koja je nula, pa i manje od nule. Život mi je dno dna. Da sam barem glup i ružan prihvatio bih to neko stanje, ali da nemam sve te smetnje mogao sam postici puno toga. Ovako sam se povukao u izolaciju, idem ulicama u kojima nema mnogo ljudi, obrazac kretanja je uvijek isti, kao i dnevni rituali. Jedino nemam problema ići na svirke u pub ili obližnji kafic jer je ionako glasna glazba a i zamraÄeno je pa sam opuÅ¡teniji jer znam da nitko neće primjetiti moje strahove i smetnje, ali opet ni tu ne mogu uživati i opustiti i odem u krajnost da se opijem i da me uhvati muÄnina i da povraÄam, uopće ne znam piti alkohol i naći mjeru, samo želim u sebe strusiti da pobjegnem od trenutno stanja u stanje opijenosti i mamurnosti i kada se problemi Äine maglovitijima, no opet ispadam kreten kada sam pijan a imam i neki strah da mi pod utjecajem alkohola mogao priÄati neke gluposti svoje privatne probleme osobama koje ne poznajem, tako da sam stvarno u poziciji gdje nigdje ne vidim rjeÅ¡enja, a ponajviÅ¡e u doktorima. Sve mi to u klinikama djeluje izjveÅ¡taćeno i lažno, nekakva krinka lažne humanosti, jer i doktor Äeka kada da mu proÄ‘e smjena i dobije dnevnicu i propiÅ¡e ti neki banalni lijek i ne sasluÅ¡a te uopće temeljito.

Share this post


Link to post

Ja sam imao napade panike koji su znali trajati od par minuta do preko sat vremena

I jednom sam prestao obracati paznju na to sto se desava znao sam sta je i slegao ramenima i cekao da prodje..proslo je jako brzo i vise nikada nisam imao napad panike

Share this post


Link to post

Evo da se nakon nekoliko mjeseci izostanka s foruma malo vratim ovdje, sve Vas lijepo pozdravljam. Došao sam prije desetak dana iz Kanade, dao sign-off na brodu.

 

Da malo pojasnim priÄu. PoÄetkom srpnja sam se ukrcao na brod i mogu reći da su mi to bila dva i pol najteža mjeseca u životu. Plovidba od Rusije do Kanade i Amerike u tako stresnom i zatvorenom okruženju, Prije broda sam se skinuo popriliÄno naglo s AD Calixte, Å¡to je prouzrokovalo nekoliko paniÄnih napada. Na brod ponio tri kutije rivotrila da ne doÄ‘e do napada.

 

Brod je za mene bio horor, to su svaki dan bile borbe, a ja sam radio posao koji zahtijeva interakciju s gostima i veliki je pritisak šefova - prolazio sam pakao, ali sam se borio, no bilo je i lijepih trenutaka kada bih smetnuo svoje probleme s uma, ali konstantna introspekcija vlastitih misli i stanja je gotovo uvijek prevladala - dok su se drugi opijali u crew baru ja sam išao spavati u svoju malu kabinu - i tako dva mjeseca.

 

Kada smo sedam dana prelazili atlantik (brod se ljuljao)doživljavao sam faze ''ludlila'' - anksioznost je bila tolika da sam osjecao kako mi se prži mozak, ne znam kako da se drugaÄije izrazim. Jednostavno se nisam dizao na posao, i tako par puta izvukao day off, ja opet izbjegavao posao i otiÅ¡ao u human resources (kadrovska služba) da dajem sign-off, oni su platili većinu karte. I tako sam, kada sam izaÅ¡ao iz broda osjeÄao se derealizirano i pod Å¡okom, kako sam doÅ¡ao iz Montreala u Split ni sam ne znam, tri presjedanja sam imao. Osjećaj kada sam se spustio u Split bio je neopisiv, kao da sam izaÅ¡ao iz pakla.

 

No, nestalo mi je rivotrila i to mi je zadavalo paniku, zanimljivo je da sam bio na knap s rivotrilom - nisam imao nijedan paniÄni napad na brodu, osim nekoliko puta osjeÄaj i senzacije da ću ga dobiti. Pravi je pakao kada si usred oceana u tom multikulturalnom okruženju i radiÅ¡ odgovoran posao s gostima (u restoranu) a ti moraÅ¡ biti pribran. Ja sam se vadio na iscrpljenost, a zapravo je bila anksioznost visokog stupnja, koncetracija je bila totalno naruÅ¡ena.

 

Sada se opet vraÄam anksioliticima i antidepresivima. OsjeÄam se povremeno nerealno, odvojeno od okoline. Dok ovo piÅ¡em, malo sam dobro, ali ta derealizacija je tako loÅ¡e stanje - znam da je to od stresa kojeg sam pretrpio. Sada sam opet rob tableta a mislio sam da cu se nekako svojim snagam toga rijeÅ¡iti. Gledam na netu kako se mora pozitivno razmiÅ¡ljati (kao da postoji sklopka pa je to samo jedan klik), kako su negativne misli uzrok svega.

 

Ja sam na brodu gledao prekrasne norveÅ¡ke fjordove, islandske vulkane i na to bio ravnoduÅ¡an, nekako niÅ¡ta ne ostavlja utisak na mene. Ponekad mi stvari gube svoj koncept i znaÄaj i to me dovodi do ludila, odnosno uznemirenosti. Pogotovo imam taj strah od smrti, od gubitka razuma, od gubitka kontrole - zato sam se i uputio joÅ¡ jednom psihijatru.

 

Ja jednostavno ne vidim izlaza, barem ne van tableta. Dio mene želi uživati u životu kao svi drugi ali ja imam sve te blokade, zakoÄenost, nemir, socijalnu anksioznost, preanaliziranje okoline, analiziranje druÅ¡tvenih odnosa, proÅ¡lih dogaÄ‘aja, iÅ¡Äekivanje crnih ishoda itd...

 

Paniku sam i ja poÄeo kontrolirati, ona mi je bila primaran problem, kada sam nju nekako relativno nadiÅ¡ao, kao po naruÄ‘bi doÅ¡li drugi problemi.

 

Izvor svega je anksioznost joÅ¡ od rane dobi, i razne smetnje koje su proizaÅ¡le iz anksioznosti, tj straha. Mislim da je strah kljuÄni generator i okidaÄ mnogih smetnji.

Share this post


Link to post

×
×
  • Create New...